Kada sam stigao ispred Močvare koja još nije otvorila vrata za posjetitelje mada je 21h otkucalo (a prvi bend je bio najavljen da će startati u 22h), sve se činilo da će ovo biti mršava posjeta popraćena samo sa onom publikom koja se nije izgubila u gustoj jesenskoj magli. Te večeri je u Tvornici nastupao Paramount Styles, bend sastavljen od članova Girls Against Boys, miljenika zagrebačke noiserske i alter-rock publike, pa je sasvim lako bilo pretpostaviti da su 'svi' otišli u drugom pravcu tražeći se u ostavštini Lou Reeda i utjecajima The National s kojima ih uspoređuju… No, malo po malo, evo i publike¸ prvo šačica njih, a potom i sve veći kontingenti, da bi do početka svirke Močvara bila skoro pa i ugodno ispunjena. Ova dva benda, koliko mi je poznato, posljednji put su nastupila zajedno prije skoro tri godine kada je u KSET-u bila abnormalna gužva (), te nastup pamtimo po oproštaju klavijaturista Nike, alfe i omege Tigrove Masti koji je tada izvalio nezaboravne izjave 'ovaj bend će odsada biti puno bolji jer ja u njemu više neću svirati' i 'ajmo sada sve otpočetka ko Zeppelini i Parni valjak'. Nije da je Niko bio u pravu; Tigrova Mast bez njega nisu 'puno bolji', ali su zato 'puno drugačiji' i 'ne idu otpočetka sve iznova po tisućiti puta'. Sada uz bubnjara i basista imaju novog klavijaturista i, zanimljivo, saksofonista, te imaju posve novi zvuk i stil koji sasvim odudara od one stare ekspresivne ludorije prošarane nepatvorenim smislom za humor, zabavu i zafrkanciju. Od starih epiteta su zadržali neobuzdano ludilo i folk ekstravaganciju koja se sada pretvorila u nekakvu smjesu fusion-jazza i progressiva podebljanog sa klavijaturama koje donose starinski sympho/ hard-rock ugođaj, te su u principu i dalje ostali instrumentalni bend sklon dubokoj i slojevitoj alternativnoj rock školi. Prije su bili originalni i jedinstveni, te je uistinu bilo teško pronaći neki sličan bend; današnja promjena stila ih je približila otprilike ka talijanskim Zu i njujorškim Guttbucket, a djelomično i prvoj Miladojka Youneed do cirka drugog albuma ''Bloodylon''. A ne može se niti ne primijetiti neko levitirajuće prisustvo iščašenih duhova Frank Zappe i The Lounge Lizards… Ovi novi glazbenici su osvježili taj stari ekspresionistički stil; natruhe folk melodija su i dalje ostale prisutne u nekim kompozicijama, imaju nekih fantastičnih izleta u psihodeliju da se smrzneš, a nisu niti neskloni eksperimentima mada se nikako ne može reći da su Tigrova Mast ikad bili eksperimentalni bend. Uvijek su točno znali što rade, a to što su radili uvijek je bilo izvedeno na sasvim neobičan način. Međutim, danas su dobili jedan sasvim novi segment koji prije nije bio uočljiv (hm ili ga ja nisam primijetio?)… Recimo to ovako: okolica bugarskog grada Plovdiva sa mnogim selima poznata je po tradicionalnom folkloru s kojim se manje-više pokušavaju kititi svi oni koji u svojem izričaju koriste balkanske folk motive, a to su taktovi u nepravilnim dobama. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi Tigrova Mast funkcionirala pred publikom u tim bugarskim selima jer imaju nešto od tog tradicijskog nasljeđa u posve čudnovatom obliku. Mišljenja sam da bi ih prihvatili kao novu inačicu vlastitog folklora skopljenog kao svojevrstan world-music s apstrakcijama i neočekivanim jazz-noise zapletima…

Uspio sam se dočepati njihove play-liste, no na njoj nije bilo niti jedne stare pjesme, ne barem po naslovima. Ako ikome išta znači, evo naslova: ''Taban'', ''Kava'', ''Funk'', ''Ormar'', ''Patak'', Ritmo loko'', ''Oranje'', ''Taban 2'' i ''Sablja''. Koliko sam saznao od samog benda, još uvijek nemaju snimljen taj novi materijal. No, kada će prionuti na studijski rad, ne treba uopće sumnjati da će biti nešto vanserijski u okvirima hrvatskog rocka jer ovo što su večeras izveli u jednosatnom nastupu bilo je fakat posve novo i skroz drugačije od cijele domaće scene. Definitivno je - Tigrova Mast se posve preporodila i otpočinje novu fazu karijere u kojoj će jazz i folk imati bitnu ulogu u njihovom grubom i žestokom alternativnom rocku na kojeg je moguće i zaplesati. Nekako su artističkiji dotjeraniji, te mi se čini da su sada zreli i za izlazak na inozemnu scenu. Uglavnom, favoriziranog konja za urnebesnu trku imaju. Peach Pit isto kao i Tigrova Mast vrlo rijetko nastupaju, te imaju još nekoliko bendova u kojima rade (Tanke, Brujači, solo projekti). Kao što vjerojatno svi znate, u postavi više nije gitarist Bruno Motik koji se posvetio radu sa Seven That Spells, pa je tako iz zvuka nestao onaj većinski math-rock segment s čvrstim noise standardom, te imaju novi, nedavno objavljeni album ''Doviđenja u Calgaryju'' koji je izašao za Aquarius Records. Album je puno 'mekši', ima čak i finih pop-isticiranih melodija, noise se javlja djelomično u nekim kompozicijama, te odokativno rečeno, frca sa ljepotom i raskošnim aranžmanima trojca Glušac - Bele - Vidović.

Večeras su izveli gotovo kompletan (ili možda čak i kompletan) opus najnovijeg albuma koji je 'sjeo' savršeno i vraški dobro. Ova tri glazbenika zajedno su već 17 godina; znaju u tančine tko od njih šta treba izvesti i odsvirati u zadanom trenutku; kontaju se međusobno kao fantastično podmazan stroj i tu nema nikakve dileme da su po svojoj uigranosti najkvalitetniji i najusviraniji alternativni rock bend u Hrvata. Neprekidno su održavali ravnomjerno uštimane i aranžirane sekvence; negdje ih melodijski vodi Franjo na gitari, negdje se s različitim inverzijama ubacuje Mihael na basu, dok Bruno za bubnjevima koji održava raznolike tempove također dobiva, po nekom nazovimo jazzerskom principu svoje periode gdje se odjednom gotovo ekspresivno i eksperimentalno svaljuje na kompoziciju dajući joj sasvim nove elemente. I koliko god da to izgledalo prilično mirno spram onog snažnog noiserskog zvuka kakav su imali prije par godina, toliko su sve te elemente sabili u konciznu strukturu kojoj je na prvom mjestu čistoća i razgovjetnost zvuka. Ništa ne sakrivaju i ne igraju 'u mutnom', nemaju sofisticiranosti, ne koriste samplove, već se sav sustav temelji na čistoj svirci u kojoj su sva trojica perfekcionisti koji znaju šta rade i zašto tako rade, a rezultat je fantastična svirka koja obara u svim pogledima svojom homogenošću, melodioznošću, ritmikom i sjajno balansiranim harmonijama. Svirka im je bila besprijekorna i tu sad tražiti nekakve sitnice u detaljima da su 'sfušali' i 'falšali' ne dolazi u obzir. Mada sam se zadnjeg, tj. najnovijeg albuma naslušao o-ho-ho, nevjerojatno je to da ima jednu veličanstvenu osobinu - ne može dosaditi. Čim se više sluša, sve je bolji, a kad se čuje kao večeras uživo, imate osjećaj da su tom istom materijalu dali neku novu osobinu u trećoj dimenziji koja vas dovodi do sreće i zadovoljstva što uopće imate čast prisustvovati koncertu ovakvog sjajnog benda. A majko mila, zvuk… Zvuk je bio fenomenalan! Skoro cijeli koncert sam stajao ispred zvučnika i valjda po prvi puta nisam imao one nesnosne posljedice šumova u glavi i zujanja u ušima koje zna trajati po par dana. Dotjerali su se Peach Pit u svim pogledima, definitivno su izašli i izvan nekakvih okvira noisea i post-rocka s kojima ih se u principu uvijek etiketiralo. Njima danas više uopće nisu važni nekadašnji idoli, ne zvuče kao 'neki drugi bendovi' i nemaju nikakvu želju da se priklone nekim utjecajima. Oni su svoj bend sa stilom i šmekom, te su toliko skromni smetnuvši s uma da im je mikrofon ipak potreban: u jednom intervalu između dvije skladbe, Mihael je rekao 'ajde nešto kupite sa našeg štanda', ali sumnjam da je to itko čuo osim onih dvadesetak ljudi u prvim redovima. A mogao se uz cd kupiti i vinil kojeg je objavio austrijski Interstellar Records, te audio-kaseta izdana za splitski Guranje s litice.

Nakon nekih sat vremena sjajne svirke pozvani su na bis i izveli stare skladbe, ali da me biješ, nemam pojma kako se zovu. Poznate su mi, no taj faktor instrumentala uvijek me zbuni sa općenitim zaboravom; skladbama bez pjevanja u principu teško upamtimo naslove, ali ih zato uvijek rado volimo čuti. A poslije koncerta - zna se, bio je dernek do ranih jutarnjih sati koji je završio privatnom feštom, no to vas ne treba zanimati, barem za sada. Možda jednog dana kada će se o Peach Pit ispisivati memoari iz sjećanja istinskih zaljubljenika u njihov rad i djelo…

horvi // 22/11/2011