San kišne noći

Da ste kojim slučajem potpuno neinformirani tu kišnu nedjelju navečer zalutali u Močvaru, pomislili biste kako prisustvujete nekakvom otkačenom snu čangrizavog starca s istrzanom muzičkom kulisom. Starca koji je klimavo došetao do svoga stolca, teškom mukom se spustio u njega i zaklopio oči. Tko je tu koga sanjao? Starac nas ili mi njega? Ovo nije riport s koncerta. Ovo je opis predstave. Dobrodošli u san Davida Thomasa! Večer je od početka krenula hipnotizirajuće, iako je sam početak još uvijek nalikovao onome što se zove rock koncert. Glavni bend večeri su Pere Ubu, ikone i jedni od pionira eksperimentalne scene koji postoje već skoro četrdeset godina, od protopunk početaka do kasnijeg poigravanja sa strukturom glazbe, tekstova, aranžmana. Takvom jednom avangardnom bendu treba složiti prikladno "predjelo", a zagrebački bend Tigrova Mast bio je pun pogodak što se uvoda u večer tiče. Za razliku od nekih nedavnih spojeva koje sam imao prilike gledati/slušati (EF i Lonely Passengers u KSETu npr. ) gdje predgrupe kao da su birane po principu "prvi slobodan bend pokupljen s ulice bez da se imalo stilski uklapa", bolju predgrupu djedovima avangarde nismo mogli poželjeti. Ovaj progresivni četverac savršeno uvježbano izvodi svoje hipnotičke instrumentale s istočnjačkim štihom, bacajući u trans i sebe i nas u publici. Ubojita ritam sekcija, saksofon i klavijature uz modulator zvuka, te obilje scenskog dima recept su kojim nas je Tigrova mast poslužila i koji je funkcionirao savršeno. Kad sam ih gledao prije par godina, učinilo mi se previše sufi elemenata (kako sami vole nazivati orijentalnost u njihovoj glazbi) za moj ukus, no večeras je omjer brzine, žestine, noisea i misticizma savršeno legao - hipnotizirajuće i glasno. Ubrzo nakon toga, nismo ni pivu stigli ispiti, izašli su Pere Ubu. Zapravo, izašli su članovi benda, a malo potom i teško hodajući frontman David Thomas. Kad sam ga vidio tako teško pokretnog, pitao sam se hoće li uopće biti u stanju išta izvesti večeras. Sjeo je, zatvorio oči i od toga trenutka krenuo je makabrični scenarij koji se unatoč prividnom kaosu ipak činio više uvježban nego spontan. Bio je to scenarij Davida Thomasa, a svi ostali bili su izvršitelji njegovih trenutnih zamisli.

David Thomas, taj sanjač scenarist, izgledao je kao da ne zna ni gdje je ni što mu je točno činiti. Cijelo vrijeme negdje drugdje, izvan glazbe koja dolazi od benda koji ga okružuje i kao da ga nije briga ima li ikoga u klubu ili ne. Ponajviše od svega, izgledao je kao da mu je od svega velika muka. Njegovo lice na mahove je imalo izraz posvemašnjeg gnušanja prema situaciji u kojoj se trenutno nalazi i kao da svi pokušavaju proizvesti nešto što je po njegovoj procjeni osuđeno na propast od prvog trenutka. Najradije bi bio negdje drugdje. No opet iza svega toga naziralo se da nastoji sve držati pod svojom kontrolom, budno (ili prepredeno) prateći. Tako je nakon smještanja na stejdž u nekom trenutku zatvorenih očiju iz pohabanog kaputa izvadio naramak papira s ispisanim tekstovima pjesama, te ga počeo prebirati. Kad bi koji od papira iz samo njemu znanog razloga izvukao iz hrpe, poviknuo bi zatvorenih očiju naslov nekud neodređeno iza sebe, poput piljara što se dovikuju na placu, a bend se užasnuto počeo došaptavati i namještati na izvođenje izviknute stvari. U tim tragikomičnim trenucima David je bio zli čangrizavi starac, koji bi s prvim taktovima stvari počeo nešto mrmljati u mikrofon, a članovi benda podanici koji što bolje nastoje izvršiti svoj zadatak. Sve skupa nalikovalo je free jazz recitalu, s povremenim proplamsajima punk buntovnosti, kada bi se cijeli bend odjednom probudio, a Thomas gnjevno počeo pjevati visokim skoro kriještećim tonovima ljut na svoju onemoćalost, bend i sve nas tamo. Gledajući prije par godina Marka E. Smitha kako terorizira članove svog benda na stejdžu, pomislio sam koji mazohist moraš biti da bi poželio svirati u The Fall. No ipak ta tiranija i mazohizam donijeli su jedan od najjačih nastupa na Terraneu te godine. Ista pomisao došla mi je sinoć dok sam promatrao Davida Thomasa kako se gnjevno vrpolji, odmahuje rukom, nezadovoljno klima glavom, odguruje mikrofon, dovikuje se s bubnjarem. Thomas u tom trenutku nije nalikovao frontmenu, već tiranizirajućem vođi orkestra koji sam nastoji proizvesti glazbu kako ju je zamislio koristeći ostale muzičare kao alat. A kad alat ne štima, gazda je jako ljut. No opet, i to neštimanje bilo je dio predstave. Proces improvizacije je umijeće, a uvježbati nastup da djeluje poput improvizacije možda još i veće. A to je ono što su Pere Ubu radili - prividni kaos. Kaos u kojem uživaš, iako imaš osjećaj da ne bi trebao. Kaos u kojem nehotice počneš plesati, iako elemenata za ples nema. Kaos u kojem ima i jazza i punka i rocka i nemuštog mrmljanja i elektroničkih zvukova i neugodne tišine - koju prekida Thomas obraćajući nam se monologom o slučajnosti ovog susreta i inzistiranjem na jednosmjernoj komunikaciji koja se pretvara u dijalog kojeg ne želi. "Zašto ste uopće došli večeras?" cijelo vrijeme Thomas poručuje. I jedva je dočekao da kaže "Ovo je moj najdraži dio večeri - kraj koncerta", da bi potom bend na bisu izveo improvizaciju tijekom koje je Thomas mantrao o ljepoti merchandisinga i naše svete dužnosti kupovine istog. Iskreno nemam pojma što i za koga su Pere Ubu svirali tu večer, ali unatoč tome bilo je vrlo zabavno. Repertoar bez imalo podilaženja publici slušala je puna Močvara, a David Thomas djelovao je, što je i sam rekao, kao čovjek predan jednostranoj (ne)komunikaciji. Ovakav Pere Ubu zapravo je samo nastavak solo karijere Davida Thomasa koju je započeo nakon privremenog raspada Pere Ubu u osamdesetima - pratnja za "ludilo" centralne figure Davida. Ludilo koje ulazi u sedmo desetljeće burnoga života.

Je li ovo bio moj san? Jesu li u stvarnosti nastupili Pere Ubu predvođeni ludim i onemoćalim Davidom Thomasom, koji nije u stanju zapamtiti već čita tekstove pjesama s papira, i priredili nam jedan od kaotičnijih i besmislenijih nastupa ove godine? Nastup na kojem ni sami nisu znali što sviraju, a kamoli da bi predstavili posljednji album uz par prokušanih starih hitova za razgaljivanje publike. Nemam pojma. Meni je bilo super. Večer je bila i dovoljno glasna i dovoljno energična i vidjelo se da se radi o bendu koji unatoč svojoj nekonvencionalnosti uspijeva ostati relevantan. Za kraj da malo preformuliram stih iz jedne od stvari stvari s posljednjeg albuma Pere Ubu. "Koji dio koncerta je istina? Koji dio istine je koncert?" Ponekad je potrebno iskoračiti iz kolotečine. Sit down and shut up komedija.

bir // 06/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos