Znate i sami, kad se nešto ovako hvali sa superlativima, postane vam muka. I dalje ne želite čitati ostatak teksta. Mislite, to je prenapuhano, precijenjeno i bespotrebno štivo za vaš mozak.

U pravu ste. I ja sam znao ponekad slično reagirati kad su moje kolege nahvalili neki album, bend, izvođača, autora, koncert, knjigu, film, nečiji umjetnički rad... Ali više ne. Odjebao sam takav stav. Svatko tko na ovim stranicama i sličnim nezavisnim portalima nešto nahvali, nekome udijeli kompliment ili nekoga izgrdi, obavezno provjeravam. Došlo je vrijeme kada smo svi mi rock underground pripadnici nekadašanjeg ex-Yu plemena ujedinjeni pod jednom te istom zastavom koja vijori naš ponos, čast, umjetnost, kulturu, svjetonazor i različite ukuse pod pritiskom svih onih medijskih bedastoća i trivijalnih gluposti. Izdavačke kuće su gluhe, televizija je slijepa, radio je nijem, novine su u službi vladajuće klase; svi se mediji bore za svoj opstanak s ciljem materijalno opipljivog prestiža. Neka im bude glavna tema Britney Spears, Severina, cajke, sponzoruše, afere i lopov Sanader skupa s ostalim kokošarima. U ovakvoj situaciji nitko od tih velikih medija ne obraća pozornost na 'male' umjetnike. Jebe im se što je Bruce Dickinson nahvalio i vrtio u svojoj radio emisiji riječki Father, nemaju pojma šta je značio John Peel za ovakvu underground glazbenu kulturu i šta je sve otkrivao, a još manje tko su Žen i Olovni Ples, te hrpe i hrpe demo i d.i.y. bendova i solista. Ispod poklopca vrije i kuha strašna scena puna velikih talenata koji su otkantani od strane 'nobles-fićfirić' estradnjaka što kao Poncije Pilat peru ruke ispred onoga što ne razumiju ili ne žele razumijeti zbog svojih show-biz interesa. Ne da imam dojam, nego sam u pravu - Hrvatska (i ex-Yu) rock scena nikada do sada nije imala ovakav ogroman glazbeni umjetnički kapital koji je smješten u podrume, garaže, po tavanima i ispred kompjutera. Svi ti 'mali' umjetnici se iskonski bore i trude ignorirati medije i njegove principe, te izdavačke kuće jer ih iste ne podržavaju, ne izlaze im u susret, već naprotiv, izdavači nameću skroz blesave uvjete, a po nekima, izvođač mora platiti da bi uopće dobio priliku da objavi album. Ma tko tu koga jebe??? Nekad je izdavač ulagao u autora, a danas je posve obratno. Nema više 'komercijale' kod malih izvođača. Doviđenja, gotovo je. Defintivno.

Zato se dogodilo to što se dogodilo. Bendovi i izvođači se okreću samo svojoj umjetnosti i ne ulaze u nikakve kompromise koje bi im nametale diskografske kuće, a ako se to kojim slučajem dogodi, dobiju se adaptirani proizvodi po šablonima koji moraju izgledati, zna se kako. Trominutne pjesme sa cenzuriranim tekstovima i strogim sistemom - uvod, kitica, refren i malo nekakve solažice bez ikakvih pretjeranih umjetničkih sloboda, samo da bi se moglo, između ostalog, učestvovati na tamo nekakvim radijskim i sličnim festivalima i bla, bla, bla... Nasuprot tome, ŽEN, nekadašnja Ž/Buka, su pravi primjer artistički dotjeranog modernog rock benda koji razmišlja i radi posve slobodno. Kako ih nisam gledao dobre dvije godine, doslovce sam se ošamutio od iznenađenja. Zadnji puta, a to su još uvijek bili počeci benda, ovaj ženski trojac je zvučao kao post-punk s početka 80-ih, no danas je to posve drugačija priča. Postava se izmjenila, jedino je ostala Eva Badanjek na gitari i vokalu, te uz to u nekim pjesmama svira i klavijature obilato koristeći sve pogodnosti papučice za distorziju s kojima lomi zvuk i frekvencije. Sara Ercegović na bubnjevima istovremeno svira i synth, a Ivona Ivković (ex-Spina) ima uz svoju bas gitaru još jedan instrument, nemam pojma kako se zove, ali je vrlo sličan gitarskoj distorziji s kojim dodaje sitne elektronske melodijice nalik na, hm, otprilike kombinaciju mini-mooga i theremina. Elem, tri djevojke i jedno šest-sedam instrumenata.

Ali mama mia, šta ove djevojke rade! U gotovo svakoj pjesmi imaju obilate eksperimente koje melodijski oblikuju u male simfonije katkad prošarane de-kompozicijskim sistemom. Paze na svaki ton ne ispuštajući osnovni rock obrazac u kojega uključuju mase i mase različitih stilova. Svaka pjesma im je drugačije koncipirana i aranžirana, te svaka doseže svoj fokus sa krešendom ili nekim fade-outom na synthu ili s gitarskim efektima. Stilski sežu od nekadašnjeg post-punka i new-wavea sve do suvremenog indie-rocka i noisea uobličenog progressive kompleksnošću, tako da sve skupa zvuči nadasve originalno. Pokušavao sam asocijativno pronaći neki svjetski bend koji svira nešto slično, ali ga nisam mogao pronaći u tih sat vremena koncerta. Tek tu i tamo neke dionice zazvuče poput recimo My Bloody Valentine, Pale Saints, Lush, Radiohead, Mercury Rev, Ride, Pavement, Sonic Youth, The Flaming Lips, No Age, Petrol, Repetitor, pa malo ubace elemenata kraut-rocka, space-rocka, psihodelije, žešćih djelova koji su svaki za sebe opet drugačiji... Pa elektronskog zvuka nalik na Trans Am, pa malo ambijentalnih, post-rock i math-rock segmenata... Uglavnom, stil im je nevjerojatno bogat.

Djevojke su sabile u svoje kompozicije neke esencijalne supstance alternativnog rocka sa svojim slobodnim kreacijama koje su bez ikakve sumnje čisti art koji ne puca na nikakvo hrvatsko trivijalno komercijalno smeće. To što rade je avangarda i u svjetskim okvirima, te da su u Britaniji, za njima bi se otimale nezavisne etikete, nudile im ugovore i sasvim sigurno bi ih progurali kao novo svježe iznenađenje indie-rock scene. Tekstova i nemaju puno, svi su na hrvatskom i uglavnom su jednostavnije lingvističke cake koje se emotivno poigravaju riječima. Sve tri djevojke su sjajne glazbenice, te budući da je bend od opskurnog i jednostavnog gothic/post-punka u ovako kratkom vremenu rapidno napredovao, ono što se kaže 'iz opanaka u lakirane cipele', možemo biti presretni što smo dobili ovakav sastav koji svira modernu, čudnovatu i veoma kompleksnu rock glazbu u kojoj se uistinu ima šta za slušati. Još samo da malo porade detaljnije na nekim finesama oko same strukture zvuka, te ako se ne spetljaju u produkciji i studiju, njihov debi album na kome momentalno rade, mogao bi biti veliko iznenađenje za sve one željne iznimno uzbudljivog i intrigantnog, usudio bih se reći, futurističkog rocka.

OLOVNI PLES je ovih dana objavio odličnu kompilaciju Sloboda, pa je bilo za očekivati kako će mu ovo biti promocija. Ali, malo brus... Počeli su pred polupraznom i rasvjetljenom dvoranom svirajući neki neobavezan instrumentalni blues-jam session sve dok se svjetla nisu zgasila i auditorij pristojno ispunio s nekih 30-40 duša. Doduše, krenuli su sa klasicima "Iskren do boli" i etno-reaggeaom "Hrastovački nokturno", no potom su gotovo većinu repertoara ispunili s posve novim pjesmama koje će se naći na predstojećem albumu. Usput, ova ekipa je nevjerojatno produktivna. Uz spomenutu kompilaciju i album "Ludilo" objavljenim pred nekoliko mjeseci, već su u studiju snimili novih 17 pjesama koje su momentalno u završnoj fazi masteringa. Stoga su koncertu prišli ispipavajući puls publike s novom set listom u kojoj su tu i tamo podarili poneku injekciju poput "Ludila" ili energično nabijenog "Matoševog bluesa". Moram priznati da su me zbunili ovakvim konceptom, ali ništa zato. Nisu ovi momci tamo nekakav Parni valjak koji po tisućiti put svira iste pjesme. Idu oni naprijed, ne mare mnogo za 'demokratske fićfiriće' i mediokritete kojima bi se uslužno klanjali. Odsvirali su elegantno, u svojem stilu dobrih sat i kusur vremena šaroliku lepezu akustičnih i električnih pjesama prožetih bluesom, countryijem, rockabillyijem, folkom i rockom sa šarmom, zna se, Dylana, Johnny Casha i tradicionalnog američkog rocka koji zvuči onako sirovo i iskreno kao da je nastao u nekoj kolibi postmodernističkog Divljeg zapada uz obaveznu usnu harmoniku. Ma, sjajno. Nema se šta tu trabunjati. Zna ova četvorka svoj posao.

horvi // 19/12/2011