Nema se šta filozofirati - Kleimor su dokazali i pokazali da su bend svjetske klase. U neko prošlo vrijeme ovako nešto usudili su se na ovim prostorima uraditi Laibach, no njihov je potez tada bila čista provokacija, a ne osmišljen artistički koncept. Ili recimo u svjetskim razmjerima Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire, pa donekle i The Human League, ali to su tada, kasnih 70-ih i ranih 80-ih bile sasvim drugačije relacije koje su isticale prvenstveno plod eksperimenta nastao kao želja uzrokovana radikalnim promijenama. Danas su možda i najsavršeniji pristup ovakvom performansu doradili Kraftwerk.
kleimor © horvi
Svima njima je zajedničko da su tokom koncerta emitirali video projekcije s posve različitim namjenama (The Human League su primjerice time u početku karijere zataškavali svoj nespretni scenski nastup), no Kleimor ih je sve doslovce rečeno pomeo (izuzev Kraftwerk koji su druga priča) svojim vizualno-scenskim performansom kakav je posve netipičan za izvođače sa ex-Yu područja. Spojivši listu pjesama sa debi albuma "Metronome" i nadaleko hvaljenog, najnovijeg "Kamaloka" uz još nekolicinu novijih brojeva koje već pripremaju za naredni album, kroz video projekciju u 6 odvojenih djelova (part I, part II... part VI), ispričali su i prezentirali storiju, bolje rečeno cjelovečernji 'nijemi' film kojeg su pratili u tančine sa svojom glazbom. To je vizualno podsjetilo na ona vremena crno-bijelih filmova kada je u kutku kino dvorane klavirist pratio zbivanja na velikom ekranu. Otprilike. Samo relacije su danas posve drugačije. Kleimor su na već postojeći glazbeni materijal snimili sasvim novi filmski sadržaj koji je, u najkraćim crtama, govorio o čovjeku i civilizaciji od početka do mogućeg kraja. Elem, imalo se šta za vidjeti i o čemu razmišljati dok su se nizali kadrovi od amebe, atoma, zametka, rođenja, preko brutalno naglašenih scena nasilja, genocida, Hitlera i njegovih parada sve do artistički dizajniranih futurističkih scena i emotivno nabijenih sekvenca. Dramatika, tragedija, triler, akcija, dokumentarac, satira, art, različite animacije... - sve je spojeno kroz bogato osmišljenu video priču sastavljenu od različitih filmskih 'izrezaka', a neki od njih su specijalno urađeni samo za ovu priliku.
mjuzikl © horvi
Kako je film krenuo, Bajs (vokal) i Dax (gitara) bili su gotovo u potpunom mraku. Oba razdvojeni na dvije strane pozornice, svatko u svojem kutu. Na postojeću elektronsku matricu, Dax je nesmiljeno filao gitarističke riffove, solaže, improvizacije i ine finese, a Bajs je pak, predstavio svoj vrhunski vokalni performans. Gazda je to, koji ima takav upečatljiv vokal kakvog nema nitko na ovim prostorima i šire; sve one neke poredbe sa Bellamyijem ili Yorkom padaju u vodu. Bajs je klasa iznad njih. Raspon mu je zavidno fantastičan. Fleksibilno se oblikuje u emotivne pjesme kao najrafiniraniji pjevač, a kad ga zaori u growl, smrzne se i death/black metal eskadrila.
Budući da sam bend gledao jedno 6-7 puta, ovo im je do sada bio najžešći i najbrutalniji nastup na kome su isijavali osim svojeg uobičajenog indie-rocka sa primjesama post-grungea i elektronskih stilova (ambient, trip-hop, d'n'b, futurepop, EBM) i sa nevjerojatnom količinom industriala, noisea i metala. Takoreći, paralelno sa filmom su proželi neke od vitalnijih glazbenih kurentnih žanrova dokazujući da su posve moderan, suvremen, ma vanserijski sastav kakvog ova balkanska gruda još nije imala. Nemaju nikakve retro karakteristike i malo toga se u njihovom zvuku i pristupu može pronaći u ostavštinama prošlosti. Kažem, jedina poveznica su stari pioniri elektronske i industrial scene samo isključivo po pristupu, dok su svi ostali parametri nešto posve novo i u svjetskim okvirima. Sve skupa, ovaj dvojac je opalio takvu šamarčinu domaćoj, tj. regionalnoj sceni dokazavši da se i sa malenim budžetom mogu napraviti itekako velike umjetničke stvari. U principu, oni su večeras djelovali kao cjeloviti artistički bend iz velikih svjetskih metropola kulture, kao da su svoj zanat izučili u New Yorku ili Berlinu, a ne u Bosanskom Novom/ Novom Gradu. Bilo je to vrhunski odrađenih sat i pol svirke zajedno sa isto tako zadivljujućim video materijalom.
kleimor © horvi
E, sad jedna druga stvar - publika. Odaziv je totalno razočarao. Premda je te večeri bilo još nekoliko koncerata, izlika da je ciljana publika otišla recimo na Dedića i Predina u Gavellu, Fon Biškića i Narodno Blago u Hard Place, na Demonstrator u KSET, u Purgeraj na Nacoustic, Novi Zvuk u Sax, u Mediku na DJ party ili negdje drugdje je neosnovana. Isto kao i cijena karte od 35 kuna. (Iz prve ruke sam saznao da je na nekim koncertima posjeta također podbacila). Usput, za ovakav spektakl kojeg su priredili Kleimor, bilo koji domaći bend bi tražio barem 2-3 puta veću cijenu karte, a i više. Jako dobro se sjećam jednog sličnog odaziva publike davne 1984. na koncertu Dorian Gray u Bjelovaru kada je došlo 20 ljudi, a Massimo, koji je tada bio pravi underground art tip samo je prokomentirao 'mnogi će zažaliti što nisu došli'. Slična priča je bila recimo i na ovogodišnjem nastupu
The Young Gods u KSET-u,
Father u Boogaloou, sa prvim zagrebačkim nastupom
DreDDup u MM Centru,
PMG Kolektiv u Mediki, a sve skupa podsjeća na ona čuvena
Smaranja kada se okupljala šačica posjetitelja. No, to u vezi publike je druga stvar koja sa umjetničkim kredibilitetom i vrijednošću Kleimor nema nikakve veze. Ovaj svoj performans uskoro će ponoviti u Zagrebu pred daleko većim auditorijem. Nije da nema publike, samo sam stekao dojam da su mnogi smatrali kako će za te pare dobiti 'mačka u vreći'. E, pa takvi su se prevarili. Pogledajte samo koliko stoji ulaznica za kino, a uz kupljenu kartu, Kleimor je dijelio najnoviji album
"Kamaloka". Ovo je bio najbolji, najdorađeniji i najumjetničkiji koncert jednog regionalnog benda u Zagrebu 2011. godine. Može vam samo biti žao.
horvi // 26/12/2011