Kakav trijumf Hladnog piva! Još nisam bio na koncertu koji je bio toliko nesavršen, a svejedno velik.

Osmi je ožujka. Pola sata do ponoći, otprilike. Prošlo je nešto više od dva sata od početka svirke. Gajničani su dosad odsvirali već sigurno više od trideset pjesama i povlače se u bekstejdž.

A krcata Tvornica ih, kao da su tek počeli, zbornim pjevanjem "Birtije" zove na još jedan, tko zna koji bis. I oni se vraćaju. Da još jednom svi zajedno prkosimo susjedima, vlastima, zemlji i ljudima okrenutima naglavce, bogu, svemiru. I samima sebi.

Jebeno jedinstven trenutak. Za koncert koji se pamti. To je sve što o tome što je Hladno pivo priredilo 8. ožujka u Tvornici treba reći.

Počeli su oko pola deset. Odmak od Arene i turneje kojom su promovirali "Svijet glamura" bio je jasan. Nema grandiozne scenografije, kostima, video zida, pa čak ni predgrupe. Uz tutnjajuće taktove "Leta Valkira" Richarda Wagnera dečki izlaze na scenu, odjeveni u sivo i crno, s iznimkom Dede, koji je u nekoj kvazihipi kombinaciji.

I kreću odmah žestoko, u glavu, sa tri starije stvari među kojima se po oštrini izdvaja "Birtija".

Slaganje set-liste nikad im nije bilo jača strana, no ovoga puta kao da su potpuno digli ruke od toga da to što sviraju poredaju na bilo kakav suvisao način. Stoga im se i dogodilo da početni naboj ispušu s "Ima da te lajkam".

Općenito, uz tek koju iznimku (recimo, "Može", "Evo mene na ručku", donekle i "Ezoterija"), pjesme s "Glamura" nisu bile ni približno tako dobro primljene kao starije pjesme, pa čak i one koje Pivo ne izvodi često. Istina, riječ je o još razmjerno friškom materijalu. No, čini se da će to biti jedan od albuma koje ćemo i bend i mi s veseljem prepustiti zaboravu.

Ponovno ubacuju u višu brzinu s "Kaže stari" i "Frizerskom", ali nikako da se dogodi klik, da zajašu val, nađu se na istoj valnoj duljini s publikom.

Što ih dulje slušam, to više imam dojam kako su nostalgični za nekadašnjom pozicijom marginalaca i autsajdera. Naročito Mile, koji ne preza ni od ruganja na vlastiti i na račun publike. "Ne moramo svirati samo megahitove", kaže zajedljivo u jednom trenutku, iako zna da će ih do kraja večeri sigurno odsvirati većinu.

A ja se, po tko zna koji put, pitam - koji mu kurac to treba? Ni on, ni bend već dugo nisu alternativa, već sasvim pristojan mainstream.

Koliko god mu se više sviđalo urlati "Bubašvabe" ili "Ne volim te" - ili pljuckati po fejzbukašima u pjesmama poput "Fotoaparata" - ostat će zapamćen i po pjesmama koje je napisao i snimio u ovom tisućljeću. Odama pogrešnim ljubavima kakva je "Ranjeni i ludi", luzerskim ispovjestima poput "Mlohave čune" i nostalgičarskim himnama kakva je "Samo za taj osjećaj".

I to je tvoja ostavština, Mile. Nemaš se čega stidjeti i odricati. Zato zajebi cinizam. Ranjivost ti puno bolje pristaje. Pjevaš o onome što mnoge među nama boli, ali o tome ne govorimo na glas. Zato volimo i tebe i Pivo. Zato vas dolazimo gledati i slušati, bio osmi mart ili ne.

No, da se vratimo na svirku u Tvornici. Trebalo je dobrih sat vremena dok se publika nije zagrijala na pravu radnu temperaturu. Krenulo je s "Ručkom", da bi do prve kulminacije - uz nekoliko kraćih padova u intenzitetu (kao što rekoh, slaganje seta nije im forte) - stigli sa "Soundtrackom za život", "Maderfakersima" "Pijan" i "Ne volim te".

"Mlohava čuna" prva je koju publika pjeva umjesto Mileta. Slijede "Svijet glamura" i "Carstvo pasea", pa "Pravo ja", na koju se odlično nadovezuje "Može" (iako bi sjajno sjela i "Sreća") i "Fotoaparat".

No, pravi klimaks kreće s "Konobarom", prije kojeg dečki dijele pivo ekipi u prvom redu. "Pjevajte nešto ljubavno" izaziva erupciju oduševljenja, a atmosferu do usijanja dižu "Fur Immer Punk", "Bubašvabe", "Šamar" i "Nije sve tako sivo".

Tu je negdje bio i kraj službenog dijela koncerta, iako nije bilo baš jasno, pošto Mileta nije bilo na pozornici vrlo kratko. Vratio se s akustičnom gitarom i krenuo u "Roštilj". Naravno, uz gromoglasnu podršku okupljenih.

Nije izostala ni zajebancija na račun nedavnih problema koje je Tvornica imala sa susjedima i vlastima. U jednom trenutku tražili su od nas da pjevamo iz sve snage, ali "ne glasnije od 90 decibela" (kolika je dopuštena razina buke koju klub smije proizvesti - op.a.).

Zadnji bis, nakon nevjerojatnog trenutka opisanog na početku članka, donosi "Kotlovinu", "Pitala si me", "Planetu", "Supermena" i "Ezoteriju". Dečki mora da su premoreni - svirka je trajala dva i pol sata, a sutradan ih čeka još jedna - no djelovali su sretno.

Zašto i ne bi? Svirali su po svom ćefu, prkoseći očekivanjima, izluđujući tonca i čovjeka na rasvjeti. Mijenjali su planirani raspored pjesama, ubacujući tu i tamo što im se svidi. Njihov prijatelj i suradnik Tyson pred kraj svirke je poderao set listu i ostatke razasuo po šanku i ljudima iza sebe.

Osjetilo se da poneke pjesme nisu vježbali i svirali već neko vrijeme. Izostali su poneki hitovi i meni drage pjesme - "Zimmer Frei", "Sreća", "Šank", "Politika", "Par pitanja", da navedem samo neke. Ali, nije važno. Zbilja nije.

Ovakav se koncert ne doživljava svaki dan.

siro // 09/03/2012