Na svojoj "This is not a last Tour", John Lydon i njegova družba odlučili su nas ponovo posjetiti. U odnosu na zadnjiput, kada su bili 2013. u neznato izmjenjenoj postavi. Naime, nakon snimanja albuma "End of the World" otišao je dugogodišnji bubnjar Bruce Smith i u družinu je uletio Mark Roberts. Dakle uz Lydona su tu još na gitari Lu Edmonds i Scott Firth na basu. Što se tiče same setliste na turneji, ona se ne mijenja, vjerojatno zbog toga što imaju dosta dijelova na matricama, pa im je teško vrludati, a ovako je i lakše. No, zbog toga se ne čini da sviraju na autopilotu, nego baš daju sve od sebe.

Lydon, iako vidno prehlađen (da Vam sad ne opisujem kako smo to skužili, a nadam se da oni u prvim redovima nisu jako nastradali), reži, brunda, više, pjeva i animira sve oko sebe. Više manje mu ovo zadnje i uspijeva, iako mi se činilo da bi publika na ovakvom koncertu trebala biti malo aktivnija. No, ako su u prvim redovima bili njegovi vršnjaci... Ostatak benda isto odlično prati. Lu na gitari stvarno stvara moćne i neprirodne zvukove, dok ritam sekcija lupa baš kak treba.

Uvodno smo čuli neko operno upjevavanje (ispričavam se ako je to nešto poznato...), a u dolasku na stejđ Lydon je prokomentirao " You are listening to Florence, my singing instructor". I nakon toga su krenuli sa Home. Da, "Better days will never be" baš dobro zvuči i danas. Redom su se nizale starije i novije pjesme, a reakcije su bile podijeljene. Na novije malo šumovi i razgovor, a starije tipa This is Not a Love Song ili Death Disco mobiteli u zraku, pa je to malo bilo valovito.

Meni su bile impresivne izvedbe Flowers of Romance i Warrior jer mi se činilo da su tu htjeli oko polovice zahuktati atmosferu, a moram priznati da dosad nisam baš pridavao pažnju tim pjesmama. No, atmosfera se nije huktala. Čak i na kraju kad je reko da ide popušiti cigaretu, a da mi gromoglasno tražimo povratak, ko da smo se mi više uspuhali od njega. No, vratili su se ipak i odsvirali Public Image i Rise, te medley Annalisa / Attack / Chant za kraj.

Zgodno je da su ubacili i neka Lydonova gostovanja, pa su tako odsvirali i World Destruction od Afrika Bambaataa-inih Time Zone, a za kraj potpuno destrukturiranu odličnu Open Up od Leftfield. Suma sumarum, preko 100 minuta znoja i odlične svirke pokazalo je da sa 70 godina ne moraš gažirati da bi preživio, ako voliš to što radiš. No, mislim da je ovajput publika malo zakazala. Večer su otvorile Foster, inače duo, a u današnjoj postavi pojačane bubnjarem, koje su dobro iskoristile predstavljanje vjerojatno drugačijoj publici nego inače. Njihov spoj gitare, plesnih bas linija i elektroničkih elemenata baš je dobro sjeo prije P.I.L. Odsvirali su set pjesama, što starijih između kojih se istaknuo singl Bite Your Tongue, što novijih od onih koje još nemaju ime do novog singla Michigan i mogu zaključiti da se cure trude u novijim pjesmama dodati malo experimentiranja i stvarati komplexnije pjesme sto je pohvalno, a nije im oduzelo plesnost starijih pjesama.

pedja // 20/05/2026

PS: Fotke dolaze kad ih mgmt pil-a odobri...