U 22:40, nakon neupečatljive pornografije Krankšvestera, s razglasa počinje Istina, maestralna Papijeva oda nasilju - pada noć u kvartu, poginit će netko. U ovom slučaju, gine poprilično krcata Tvornica, svih dobnih uzrasta i stilskih preferencija.

Ali Dječaci su to zaslužili, i dokazali divljačkim koncertom, puninom zvuka, bendom koji oživljava maštovite beatove, i čudnom komplementarnošću troje disparatnih karaktera, (što mi je kod njih najveći adut, ta neopterećena polifonija, različiti pristupi i stilovi u istim pjesmama, a ne kao u nekim drugim rep bendovima,khm, u kojima su ostala dvojica dosadni henchmeni zlom tekstopisnom mastermindu).

Uglavnom se najviše ističe Zondo, rastrzanom frenetikom, po sredini stagea, dok je Ivo Sivo karakterističan po flegmatično hipohondarskom stilu, a Vojko po stoičkom verbalnom akrobatizmu. Uglavnom, odsviran je dobar presjek diskografije, s nekim old skul stvarima kao što je Svodničin, a najviše mi se urezalo u pomućeno pamćenje općenarodna euforija na Narodnoj, refrenski ping pong na Mekom sranju, i apsolutni kulitet Letećeg sranja, sa svevremenskom bas dionicom, i osobni favorit Liu Kang, najveći ovomilenijski doseg onog domaćeg postmodernog pravca poezije zvanog semantički konkretizam (ili kretenizam), uradak koji zaslužuje uvrštavanje u ozbiljne udžbenike i antologije. Zatim je tu bilo gnjavljenja sa dosadnim Lovrincem, na sredini i na samom kraju, čisti užas Aladina, izvedena je i Krek Kuća, gostovanje Dogg Oreba i Kreše Bengalke, razna druga zaboravljena sranja, dojmovi i impresije, potpuno gaženje u tulumskoj atmosferi.

U svakom slučaju,trijumf Dječaka.

i.r. // 18/04/2012