U zadnje mi se vrijeme čini kao da su klišeji svuda oko nas, svi za njima posežemo, no čak i kada im se opiremo, neumoljivo upravljaju nama kao da smo zatočeni u njihovim magnetskim poljima, i što je najbolje, uglavnom ne iznevjeravaju. Drugim riječima, svi pokleknemo pred istim forama, ponavljamo iste petlje, nema bijega od njih, ali nema ni srama u tome. O tom potom vjerujem li ja u to, ali ako je tako, neka klišeji rade u našu korist; evo jednoga dobroga: ne znamo što nam nedostaje dok to ne pronađemo, u ovom slučaju, mora da sam bila opasno izgladnjela za dobrim koncertom jer je ovaj jučerašnji Tindersticksa bio upravo takav eureka trenutak. Nestati u mnoštvu, udobno se smjestiti u gustom mraku i prepustiti nezaustavljivim čarima veterana Stuarta Staplesa i njegovog koprenom obavijenog, prigušenog, isprekidanog, glasa. Čitavom ansamblu šestorice besprijekorno uštimanih i usklađenih glazbenika, od kojih većina svira gotovo sve raspoložive instrumente, i na njima se s lakoćom izmjenjuje. Na trenutak je to čarolija koju čovjek osjeća u staretinarnicama punim tuđih predmeta, starih igračaka i uspomena dok zrnca prašine lebde na zrakama svjetlosti. Savršena preciznost starog sata, u pratnji zvonaca raznih boja i ksilofona, kao u pjesmi Come Inside. No već se u idućem trenutku miješa s opojnom, viskoznom seksualnošću kao u Show Me Everything, u pratnji potmulog basa i zvonkog vokala iz pozadine. Onda je to opet manična Frozen, Staplesov ogoljeni, očajnički vapaj, iskonska čežnje, dok se u pozadini valjaju efekti električne gitare, a saksofon škripi i krešti. Posebno mjesto svakako je zauzela i besprijekorna izvedba (na albumu) devetominutne spoken-word Chocolate, koja slika neočekivanu ljubavnu priču iz engleskog gradića, nalik na onu iz filma The Crying Game. Šaputani tekst u početku je praćen samo kremastim vintage klavijaturama, da bi se kasnije pridružili i ostali članovi ansambla među kojima saksofon ponovno zauzima najupečatljivije mjesto. Uz najveći naglasak na pjesme s najnovijeg, do sada devetog albuma, The Something Rain, odsvirano je i nekoliko odlično uklopljenih stvari sa sada već trinaest godina starog Simple Pleasure, kao i poneka s ostalih albuma, što samo pokazuje da kreativna snaga i šarm Tindersticksa ostaju postojani već preko dvadeset godina. Jedina zamjerka bila bi što koncert nije trajao barem mrvicu duže, i što se tu možda mogla naći još koja upečatljiva pjesma iz bendovog prebogatog kataloga. No ući na koncert gotovo bez daha, a onda se prepustiti hipnozi Tindersticksa, osjetiti kako se svi klišeji, kakvi god bili, jednostavno rastapaju jer smo se našli u prisutnosti nečeg lijepoga i neporecivoga, i početi ponovno disati; nema boljeg recepta i ne treba se tako izgladnjivati.

andrea // 17/05/2012

> vidi sve fotke // see all photos