Sa svojim 14 studijskim albumom "Soft Tissue" konačno su mi pogodili vibru koju čekam od drugog albuma. Uvijek su tu negdje, ali svakome albumu fali nešto. Ovaj put su uspjeli. Reći ćeš. Tindersticski su uvijek isti. Pa jesu. Ali bit je u nijansama. Ovaj put je ta nijansa otišla u plus. U svojem su četvrtom dolasku u Zagreb, posjetili četvrti novi prostor (Močvara, Kino SC, Tvornica), koji je definitivno i najbolji za njih i njihov zvuk. A bogami paše i nama kao publici, s obzirom na ugodne stolice u koncertnoj dvorani. I dok je Močvara mogla proći za njihovu rano dvijetisućite fazu s dozom psihodelije, danas, s muzikom ogoljelom do krajnjih granica, gdje svaki zvuk znači nešto i mora se čuti, ovaj izbor je najbolji, stoga čestitke i organizatorima. I ovaj, četvrti puta, došli su u četvrtoj postavi, a od one prve, ostalo ih je trojica, frontmen Stuart Staples, gitarist Neil Fraser i klavijaturista David Boutler. Dickon Hinchliffe, multiinstrumentalista koji je obojao zvuk benda do polovice dvijetisućitih, otišao je još 2006, a od tada se zvuk bazira na bazičnijem iskonskom, dok se uživo rijetko ili nikada ne sviraju pjesme s prvih albuma. Stoga, ako je bilo onih koji su sinoć očekivali Tiny Tears, a bilo ih je, mmožda su ostali razočarani. A možda i nisu, nego su dobili neku svoju novu, noviju najdražu pjesmu. Čini mi se da je ovo i najmanje ljudi što su nam dosad na stejđu Tindersticksi pripremili, jer su uz spomenuti trojac, ovdje bili još samo bubnjar Earl Harvin i basista Dan McKinna. No, kao i nekad, nisu zaboravili mijenjati se na instrumentima, pa basista ponekad uzme gitaru u ruke, gitarista ode do nekih sintova, dok Stuart uz pjevanje, povremeno uzme i gitaru, ksilofon, a za bis ga je čekala i jedna činela po kojoj je lagano udarao. Kako im je setlista na posljednjoj turneji "postojana", nije bilo nikakvih iznenađenja ni u Zagrebu, pa je naglasak na novome albumu, s kojeg su izostavili samo posljednju pjesmu, Soon to be April. Koncerte otvaraju lagano sa How He Entered, A Night So Still i Trees Fall, nešto starijim pjesmama, da bi s Falling, The Light i Nancy, počeli uvod u novi album. Uz Nancy se, ujedno, za zericu diže brzina pjesama. Na Lady With the Braid, obradi američke pjevačice Dory Previn, a koja se našla na njihovom prethodnom albumu, malo su podsjetili na ranije dane, jer su skoro opušteno ušli u lagani jam session s odličnim solom na bas gitari.

Tu negdje su krenuli s nešto bržim i "poznatijim" setom, pa su se na Always a Stranger, singlom sa Soft Tissue, podigli mobiteli u zrak, a prema kraju zavrtili su još odlične Don't Walk Run, Slippin' Shoes i New World, gdje su Earl i Dan odradili izvrsne bekvokale.
Tu je i Stuart prvi puta progovorio, osim ponekog mrmljajućeg Thanks, pa nas je fino pozdravio, reko da im je lijepo opet biti tu i ona klasična priča koja ide uz pozdrave. Naravno, nisu nas ostavili bez bisa, a za to su čekale; Stars at Noon, s predivnog soundtracka za francuski romantični triler od Claire Denis, s kojom su surađivali na preko nekoliko istih; meni najdraža s ove setliste Pinky in the Daylight, koju i danas pjevušim, gdje su Earl i Dan ponovo odradili izvrsne bekvokale - Yeah I Love You, Yeah He Loves You; te zadnja predivna For the Beauty, nakon koje ne bi više ne bi imalo smisla izaći van.

pedja // 04/03/2025

> vidi sve fotke // see all photos