Čudna kombinacija da se jedan žestoki grunge/alter-rock i jedan etno-punk bend nađu zajedno na pozornici, ne?

Paralelno sa đurđevačkom Picokijadom, ali izvan zvaničnog programa kojeg priprema Turistička zajednica grada, koncert je bio predviđen da starta oko 20h, no kasnilo se više od 2 sata što je uvelike pretumbalo zamišljenu shemu da prvo nastupe lokalni bendovi, no šta će te. U Đurđevcu se svašta može desiti u zadnji moment, pa i to da vam koncert krene u posve drugačijem smjeru što se dogodilo odličnim SANE.

Krenuli su grungerski silovito sa nekoliko obrada, pa autorskim pjesmama, pa nekim baladičnijim uglavnom prelamajući miš-maš kolaž tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku pokazujući zavidni instrumentalno-vokalni rejting. Nikola je bez ikakve sumnje veličanstveni pjevač koji fantastično skida Eddie Weddera i pokojnog Layne Staleya (izveli su između ostalog klasike Pearl Jama "Even flow" i Alice In Chains "Rooster"), a u tu vokalnu igru često mu se uključivao bubnjar Stjepan koji osim što je nekad davno živio svega 200-300 metara dalje od Citadele, potrgao je sve palice. I svoje, a i od još nekih bendova koji su ih ostavili na pozornici. I bilo je tu još svega; obrada Dine Dvornika ("Ja bih preživio", "Imam rep"), Michael Jacksona ("You're not alone"), Elvis Presleya ("Love me tender"), Backstreet Boys ("I love that way" u odličnoj ska-punk zafrkanciji), te na koncu Adele i stare kajkavske popevke "Bratec Martin".

Publika se u prvih pola sata držala prilično rezervirana, no kasnije je sve sjelo na svoje mjesto kako je uviđavala da su Sane predstavnici onog pravog, izvornog grungea, no pravu pomutnju je izazvao jedan usijanoglavi tip koji je cijeli koncert drndao Nikoli ispod monotora vičući mu 'sranje'. Nikola je u nekoliko navrata molio redare da ga sklone ili udalje, no momčina se neprestano vraćala. A da mu ne bi ostali dužni, prvo je Stjepan pošandrcao, izašao na front pozornice i izveo frajerčinu ispred mikrofona neka se sad dere i pokuša pjevati što god hoće da svi čuju njegove vokalne bravure. A onda se do tada vidno revoltirani i indisponirani lokalni macan doslovce pretvorio u nevinašce; ekipa iz benda ga je dobrano sasjekla, verbalno ismijala i na vrlo kulturan način ponizila pred stotinama ljudi koji su se došli zabaviti. Momčina nije znala ništa zucnuti osim 'eeeeee', a ha-ha-ha, ma živa smijurija... Sva sreća da je završilo na tome i da su Sane izuzetno duhovita ekipa, a moglo je, bome, da su malčice drugačijih i opakijih karaktera doći i do žešćih okršaja. Odmah sam se sjetio jednog davnog koncerta Hard Time kada je Pišti jedna slična sirovina cijeli koncert vikala pogrdne izraze, a na kraju mu hraćnula skoro u facu. Pišti je tada prekipjelo, skočio je u publiku i izdevetao mamlaza ko vola u kupusu.

Sve to skupa je dalo jedan nepredviđeni tok, čak i šarmantan, ma kako god zvučalo, jer je koncert odvuklo u sjajnu zafrkanciju. Publika se totalno otpustila i otkačila, te je stvorena odlična uvertira za glavni bend večeri.

CINKUŠI su zadnji puta nastupili u Đurđevcu prije 7 godina, a na ovom istom mjestu prije točno 8 godina, i, vidi vraga; bilo je Europsko nogometno prvenstvo (u Portugalu) te je tada igrala Grčka, elem isto kao i ove večeri. Samo su ih ovaj puta Njemci rasturili ko' Panta pitu. Cinkuši su tada imali samo onaj strašan debi album "Zeleni kader" i EP "Raca", a ovaj puta su došli bogatiji sa još dva velika albuma "Domesticus vulgaris" i "Špiritus sanctus" koji su sjajno primljeni kod Picoka.

Večeras su Cinkuši u svojoj temeljnoj postavi s tek kratkom tonskom probom uoči svirke imali vrlo žestok i prljav zvuk, onako rečeno, pravo punkerski-hardcoreaški. Instrumenti su im zajedno s vokalima bili podignuti na vrlo visoke frekvencije što je katkad prilično iritiralo, no u kompletu gledajući, dali su veoma energičan i smišljen koncert u kome su repertoar idealno spuštali s poznatim laganicama i dizali sa velikim hitovima koje nije potrebno nabrajati, a ovdje se u Podravini pjevaju već desetak godina. Veliko iznenađenje je bilo gostovanje poznatog lokalnog glumca i satiričara Vida Baloga u pjesmi "Recept", a koliko sam Cinkuše do sada gledao, pa najmanje 30-40 puta, ovo je njegov prvi javni nastup s bendom kojeg sam vidio. On je inače, originalni narator te pjesme na albumu "Domesticus vulgaris". Violinist Igor je pa skoro više od pola koncerta proveo u publici migoljeći između ljudi sa svojom električnom violinom s bežičnim odašiljačem, a kako je pozornica bila smještena u čudnom dijagonalnom položaju spram Citadele, plesalo se, đuskalo i vrištalo svud naokolo gdje god da bi se pojavio. Poput hokeja na ledu gdje se igra i iza gola. A inače, tik uz Citadelu je nogometno igralište; uz ogradu, odnosno iza pozornice se lijepo mogao uočiti vidno raspoloženi dvojac KOSMATA NEMAN PROTIV LJUDI MAJMUNA koji su se gotovo čitav koncert Cinkuša pripremali za svoj nastup mahnitim i ekscentričnim plesom. No, na moju veliku žalost, zbog privatnih obaveza taj njihov koncert nisam vidio, kao niti nastupe ostalih bendova, a koji su to još bili - pojma nemam.

horvi // 04/07/2012