Nađete li se ikad u prilici birati između New Ordera i Toy Dollsa, odaberite pankere. Sigurno nećete pogriješiti.

Kad sam New Order prije koji tjedan gledao na InMusicu, ostavili su me ravnodušnim. OK, bili su nastupili nakon što su Eugene Hutz i njegova ciganopankerska banda poharali glavnu pozornicu festivala na Jarunu s jednom od najboljih svirki koje su se mogle čuti u zadnjih nekoliko godina u Zagrebu, pa mi se činilo da jednostavno nisu imali sreće. S Gogol Bordellom u takvom izdanju malo tko bi se mogao nositi ravnopravno.

No, na glavnom stejdžu u Novom Sadu prethodili su im Hercules & Love Affair, koji su bili korektni, ali i prilično bezbojni.

Nije mi jasno kako i zašto su se našli u ulozi headlinera. DJ projekt koji konfekcijski koketira s funkom, ugodan za pogledati i poslušati uglavnom zbog vokala, nije pokazao ozbiljnije adute kojima bi mogao opravdati visoku poziciju u programu festivala poput Exita.

Pa ipak, čak i uz takvo mlako predjelo, New Order se nisu iskazali. Kao da su ih pojele godine, samljela rutina, kao da su se zatvorili u čahuru iz koje izlaze slika i zvuk, ali ne i emocija. A mjuza bez emocija je pucanj u prazno. I to još ćorak.

Bili su toliko ispuhani i neinspirativni da sam nakon otprilike dvije trećine svirke otišao na Toy Dollse. Odmah sam požalio što ih nisam došao slušati od početka.

Britanski pankrokeri svirali su neopterećeno i zafrkantski, stvarajući opuštenu i veselu atmosferu oko stejdža Fusion. Dinamičnu svirku pratilo je skakutanje po sceni i kreveljenje, u čemu im se dio publike bez ustezanja pridružio.

Dobru seriju nastavili su Goblini. Također izvrsno raspoloženi i u pravoj koncertnoj formi, pružili su čvrstu, himničnu brijačinu uz koju ste mogli skakati dok vam noge ne otpadnu i biti sretni.

Druga večer festivala bila je nešto bolje posjećena od prethodne, što se najviše osjetilo po gužvama pred šankovima i WC-ima. Ipak, čini se kako to još uvijek nije ni blizu Exitu u najboljem izdanju.

Sitne sate proveo sam muvajući se po Dance Areni, ispred bine Suba i drugim mjestima gdje se pleše do jutra. To što sam imao prilike vidjeti i čuti nije bilo nešto bogznašto.

Dok su stejdževi sa živim svirkama prilično raznovrsni i, kvalitativno gledano, mahom na barem razini solidnog (a često i iznad toga), ponuda plesne glazbe dosta je jednolična. Na momente sam imao dojam kao da se isti DJ seli od stejdža do stejdža.

A zna se naći i DJ-eva koji bez pardona u elektroniku koju puštaju umiješaju cajke. Ima ljudi kojima se to sviđa, sudeći po gužvi i povicima odobrenja. Meni to baš nije dobro sjelo, ali eto. Sto ljudi, sto ćudi.

siro // 15/07/2012

PS: Link na fotke