Konačno da se jednom u nevelikom zagrebačkom podzemlju rodi kakav zanimljiv bend koji plijeni šarmom i vrckavošću, umjesto mračnim i distorziranim zvukom. Skupljeni su iz različitih glazbenih miljea i to je jasno svakome tko je ikad vidio preko nekoliko koncerata, ali to, za divno čudo ne umanjuje njihov potencijal. Kad gledam Kobok, barem mrvu zaboravim na stvarnost. Karnevalski ličko-bosanski lonac (pazi ti konstrukcije!) koji se iz pjesme u pjesmu pretvara u cabaret, pa zatim u punk, pa u šansonu iz zadimljenih francuskih kafana, pa u polku pijanih gusara s tonućeg broda, mora razveseliti i one kojima stalno puše jugo. Vjerojatno sam nešto od žanrova izostavio, ali žanrovi mi nisu jača strana. Pa zadnjih mjesec dana slušam samo Neila Younga i ništa drugo! Šta ja znam o žanrovima.

Za Wattican Punk Ballet stvarno ne znam što bih rekao. Jasno mi je kao dan da bi žele zvučati drugačije i originalno i da se svojom muzikom bune protiv "establišmenta", ali češće zvuče kao da se bune protiv sebe samih. Zovite me tupanom, ali ja se gubim u ovom izlomljenom i cirkusu pretrpanom svime i svačime. Nema toga što njih dvoje nisu odsvirali u utorak. Kažu najavi da dolaze iz Armenije, odnosno iz bivšeg SSSR-a, u najavi ih predstavljaju kao nešto što je blisko Pussy Riotu po punk poetici. Ne znam je li bitno to odakle dolaze, ali nekome će nesumnjivo ova najava zazvučati zanimljivo.

Dvoje ih je, imaju bubnjeve, gitaru, i sintisajzer s hrpom efekata i malo pa često mijenjaju svoje instrumente, valjda da bi zašarenili svoj scenski nastup koji je ionako šaren. Set bubnjeva je okićen kao jelka Djeda Mraza u obližnjem KUD-u, bubnjarica-pjevačica izgleda kao da rečenom Djedu pomaže u zamatanju darova, a gitarista izgleda kao krampus s maskom Guya Fawkesa, odnosno Anonymousa čija pojava danas nije više tako upečatljiva kao nekad. Nastup nije ništa novo, izgleda kao da su Mr. Quintron and the Pussycat uzeli gitare i pokušali zasvirati kao System Of A Down. To bi možda i bilo super, da WPB znaju što žele i da ne pokušavaju odsvirati sve što su čuli u posljednjih deset godina. I šta smo dobili? Bućkuriš svega i svačega koji na trenutke obećava, prijeti da će postati ono za što se izdaje, a već slijedeći trenutak postaje neuvježbana proba dvoje ljudi s previše želja i znanja koji bi sad da zvuče kao SOAD, sad kao Gogol Bordello, sad kao Sonic Youth, sad kao Throbbing Gristle i onda već i sami zaborave kako su htjeli zvučati u početku pa postanu zamorni.

Jednom kad shvate da je nedostatak basa u bendu prije nedostatak nego prednost i da taj nedostatak moraju prikriti tako da izgleda kao da se ne trude da ga prikrivaju, i još pritom zvučati odlično, onda će se možda nešto nazrijeti u ovom šarenom čudu. Ovako, dobili smo još jedan duo koji ima odličnu ideju, a pojma nema što bi s njom. Ili bolje duo s tonom ideja, od kojih nijedna nije istjerana do kraja.

djole // 28/10/2012