Ljeto ili jesen, sredina devedesetih, mjesto radnje Semeljci, jedna selendra, nedaleko od Đakova koje je isto selendra, samo malo veća, površinski mislim. U Semeljcima ima dvije ulice od kojih je jedna glavna. U njoj je crkva, naravno, a preko puta DVD (dobrovoljno vatrogasno društvo, ne nosač podataka, klinci). Svaka kuća ima extra-large televizor s tabletićem koji pada na vrh katodne cijevi, kuhinju, frižider pun varijacija jela od svinjskih crijeva, poteznu pumpu na vodu koja škripi kao čagalj u sezoni parenja, i blata u dvorištu iz kojeg nikne i govno, rekli bi hvaleći se, ali koje i dalje ostaje blato i teško se skida s cipela, a u njemu crveni traktor jedne od tri svjetske marke, i na kraju tupave kokoši koje bezglavo bauljaju i čačkaju kljunovima po blatu. Svaka kuća ima i kazetofon na kojem je dugme za premotavanje pokvareno, pa se moraš snaći na način da kazetu natakneš na kemijsku i vrtiš je u smjeru jedne od kazaljaka. U kućama žive babe i djedovi od dvadeset do osamdeset kojima je dnevni unos podataka Dnevnik, Mir i Dobro i Učimo Hrvatsku, i koji kad se napiju pričaju o politici, nogometu a kad se jako napiju pljuju najnoviju boju susjedove kapije i pjevaju domoljubne pjesme van tonaliteta. Svaka kuća ima to sve, ali samo jedna ima kazetu na kojoj piše A strana: Nirvana Nevermind, B strana: Nomeansno - Wrong. To je kuća mog frenda u kojoj nas dvojica sjedimo na njegovom kauču, stidljivo cuclamo pivo i slušamo što to urla Rob Wright jer je kazeta toliko loše snimljena da ti se umjesto "the tower!/the tower!" čini "Budalo! Budalo!". Usprkos lošem zvuku, primilo se na obojicu. Kako? Nemam pojma? Ne postoji bolji ambijent od opisanog u kojem se rečena dva albuma mogu primiti na um dvojice mladih adolescenata kao plijesan na sir. Tada nisam imao blage veze da će ovaj bend ostati jedna od rijetkih konstanti u mom životu. Braća Wright uzvraćaju udarac peti put u mom kratkom životu. Ili četvrti? Tko bi više brojao? Oprostite mi ako nisam objektivan. Iskreno mislim da su ovi ludi Kanađani nekakvi polubogovi, vanzemaljci u ljudskom obliku, ili svaki od njih ima po još jednog brata blizanca koji, kad prvi padne od umora na turneji, samo uskoči i nastavi tamo gdje je prvi stao, baš kako se vozači autobusa mijenjaju na carinama. Kako drukčije objasniti tajnu njihovih čestih turneja koje traju mjesecima, bez vlastitog salona autobusa i čete tehničara, roadieja, organizatora i ostalih luksuza? Pa lako Stonesima! I moja baba bi to mogla! Ja bih se svakim danom osjećao oran za koncert, kad bi mi po dolasku u grad od kojeg ću vidjeti tri zgrade, servirali suhi kavijar i kamenice u sobi na krovu Swiss Hotela za predjelo, dimljeni losos za glavno a za desert mladu damu po izboru čitatelja s lajnom koke na Venerinom brijegu. I onda se pitaju kako mogu to u svojim šezdesetima? Ma nemojte me zajebavat. Tko ne bi mogao? Vi? Al dobro sad, svaka čast Stonesima, morali su i oni svoju pokoru odradit da bi došli do toga, vratimo se mi na bolesnu kanadsku braću. Nomeansno je i dalje za mene enigma. Odakle? Kako? Muzika im je beskompromisna, ritam nastupanja - estradnjački, i tako već dvadeset i kusur godina, bez gore pobrojanih blagodati. Čovjek mora jednostavno reći, kapa dolje majstori! Ali iako su Nomeansno, nisu svemogući. Počeli su dosta rano, prije pola deset, što je značilo da namjeravaju ranije pobjeći sa stagea. KSET se pristojno popunio, kao i svaki put kada Nomeansno sviraju, prosjek godina publike vrlo blizu četrdeset, iako su ga kvarili pokoji student paperjaste bradice ili propupala studentica. I izbor je pjesama je bio takav. NMN su se odlučili za sporije i repetitivne komade pa je glavninu vremena publika provela stojeći i klimajući se, izuzev nekoliko glava (i jedna čupava, naravno) koje su mlatile u prvim redovima, što je ništa naspram nereda koji su NMN u stanju napraviti. Ali odmah na početku se vidjelo da ovo neće biti jedan od takvih koncerata. Mogli smo se prisjetiti kako zvuče neke od opskurnijih pjesama koje rijetko sviraju, i pri tome smo za neke zaključili da je bolje da ostanu opskurne, a za neke smo se iznenadili kako dobro zvuče i da bi bilo dobro da ih češće sviraju. Hitovi kao "Oh No! Bruno!" , i "I'm An Asshole!" su odsvirani da se zadovolji masa, a nama umjereno mračnim obožavateljima ostale su "The Tower" i "The End Of All Things" da nas podsjete kako sve ima svoj sretan kraj. Tom, gitarista je bio neobično razgovorljiv s publikom, bubnjar John, mlađi Wright, bio je dežurna budala kao i uvijek, ali Rob je stajao u prikrajku boreći se za zrak, povremeno podsjećajući na umornog maratonca, tako da sam se u par navrata zabrinuo za zdravlje dotičnog. Iako je bilo daleko od energetske bombe kakvu znaju isporučiti, mašina zvana Nomeansno nijedanput nije promašila i odradila korektan koncert. Sve u svemu, ne mogu reći da mi je bilo loše, ali moram priznati da su me s godinama razmazili, pa sam očekivao puno više energije.

djole // 09/12/2012

> vidi sve fotke // see all photos