Program Žednog uha u novom prostoru u podrumu Klovićevih dvora započeo je sasvim dobro za sve ljubitelje americana zvuka, osobito one koji preferiraju intimnije, i mogli bi reći, tiše koncerte. Samo tjedan dana nakon legendarnog Marka Eitzela, dvojica jednakom legendarnih glazbenika nastupila su u podrumu te galerije umjetnina.

Razmišljajući kako ću napisati ovaj koncertni izvještaj padali su mi na pamet različiti sadržaji koje je ovaj glazbeni događaj nudio. Iako su na pozornici bila samo dva glazbenika u minimalističko akustičnoj postavi, u različitim kombinacijama bila su to pa skoro pa tri različita nastupa. Kažem, skoro pa tri, jer su Cacavas i Wynn zajedno ipak izvodili pretežno Wynnove stvari. Sveisto, te večeri pred zagrebačkom publikom bila su dva različita glazbena koncepta, ali ipak isti stil i sličan izraz.

Chris Cacavas s duhovitom opaskom kako "on nije Steve Wynn nego je to onaj drugi lik" otvorio je koncert sa svojim setom pjesama. Moram priznati da nisam neki poznavatelj Chrisovog opusa, niti s legendarnim Green on red, a niti s Junkyard love. Njegov akustični solo nastup bio je stvarno dojmljiv, tako da sam odmah odlučio ispraviti grešku nepoznavanja njegova opusa. S obzirom na tematiku Chrisovih pjesama, moglo bi se reći da je to bio romantični i intimniji dio ove glazbene večeri. S druge strane, Steve Wynn je prvenstveno storyteller. Ovo mi je možda i četvrti put da ga gledam uživo, jednom davno u KSET-u sa The Miracle three, još jednom solo, i jednom na Teraneu sa Baseball Projectom. Međutim, Steve Wynn i ja imamo punu dužu zajedničku povijest. Još davne 1990. godine proveo sam ljeto kod rođaka u Americi. Kao petnaestogodišnjak sam tek istraživao i gradio svoj glazbeni ukus, pa sam pratio i američku inačicu kultne emisije "120 minutes", koja se bitno razlikovala od europske. Među glazbenicima koje sam zapamtio bio je i Steve Wynn sa svojim prvim albumom "Kerosene man" i singlom "Carolyn". Tako sam se zainteresirao za Stevea i Dream Syndicate, i pomalo otkrivao taj zanimljivi i meni do tada malo poznati svijet glazbenika poput Concrete Blonde ili Giant Sand. Moglo bi se reči da je Steve Wynn jedan najodgovornijih zašto sam zavolio americanu. Zato me posebno razveselilo čuti "Carolyn" uživo, prvi puta od kada pohodim Steveove koncerte, moglo bi se reći da sam čekao 23 godine da bih čuo ovu stvar uživo.

Naravno, nije tu bila samo "Carolyn" već mnoštvo pjesama iz Steveovog velikog i raznolikog opusa razbacanog kroz mnogo bendova u preko trideset godina karijere ("I have many bands!" i sam se našalio). Steveove pjesme pričaju priče, od različitih likova i sudbina, pa do posrnulih sportskih heroja kroz čiji pad gledamo vlastito starenje ("1976" kao Steveova "Glory days"), pa i do svojevrsnog zezanja na vlastiti račun ("The Ambassador of soul"). Još jedan od onih koncerata kad ne ideš niti do šanka niti na WC (a u podrumu Klovićevih dvora je WC jako, jako daleko od koncertnog prostora), jer ti je žao propustiti bilo koji trenutak koncerta. Kad se Chris prihvatio harmonike na nekoliko Steveovih stvari, zagrebačka publika je doslovno "odvalila" (s obzirom na konotacije koje harmonika izaziva u ovim zemljama). Pravi vrhunac ipak je bio na zadnjih nekoliko stvari i dva bisa, toploj "There will come a day", žestokoj "Amphetamine", i na samom kraju nekako proročanskoj "Merritville". Izostao je klasik "Days of wine and roses", ali uz toliko toga drugoga nije bila ni potrebna. Pred kraj koncerta Steve je najavio turneju ponovno okupljenog Dream Syndicatea na jesen, uz mogućnost njihova nastupa u Zagrebu. Nadam se da će to toga doista i doći. Skice koncertne sezone tek se crtaju. Proljeće izgleda dobro, nema razloga da jesen ne bude još bolja. Kad smo već tako dobro krenuli s americanom, bilo bi lijepo znati što trenutno radi Chuck Prophet, ili je li možda Howe Gelb u nekoj već svojoj glazbeno-scenskoj inkarnaciji na turneji po Europi. Ovo bi mogla biti dobra koncertna godina.

lovel // 12/02/2013