Nakon otkazivanja Appalachian Karme i daljnjih peripetija oko toga tko će, kako i u kojem sastavu nastupiti, na kraju su nastupila dva benda, zapravo jedan bend i jedna ad hoc tvorevina (Nellcote nisu nastupili, bar ne kao predgrupa).

Prvi su su nastupili Gilbert, svojevrsna supergrupa zagrebačke alternativne i underground scene sastavljena od članova bendova Nan deSKA, Spine, Bright on Red, Vaal, Luft okupljenih oko kantautorice Melite Sabljo. Kad sam vidio u kojem sastavu su izašli (bubanj, električni bas i akustična gitara) pomislio sam kako će zvučati kao Sex bob-omb iz Scott Pilgrima. Iako im se zvuk također temelji na melodioznom basu, razlika ipak postoji budući se u zvuku Gilberta čuje kako su članovi uglavnom inspirirani hrvatskim alternativnim rockom 90-ih, pogotovo Urban, Kultura, Svadbas... dok se od stranih utjecaja najviše nazire gotički minimalizam Cranesa, posebno u malo progresivnijim pjesmama gdje se malo eksperimentira sa promjenama ritma, prijelazima tiho-glasno i ostalim divnim stvarima koje bi trebale izazvati emocionalnu reakciju slušatelja. Tekstovi uglavnom govore o vezama, ljubavi, seksu..., usual stuff, uz pokoju Urban-ovsku metaforu i asocijaciju. Uglavnom sviđa mi se i jedva čekam neko diskografsko izdanje.

Nakon njih su nastupili multiinstrumentalist i član benda Lloyd Vincent Sala i gitarist Appalachian Karme, Polly Green u nabrzinu sklepanom projektu koji je trebao popuniti termine koje zbog bolesti nije u mogućnosti mogao Pierre Souq. Kako to sve skupa zvuči? Kao što sam već rekao, dosta sklepano. Vincent Sala je bitno drugačiji kantautor nego Pierre Souq. Niame, Vincent je više-manje konvencionalni i laganiji akustični folk pop trubadur, nešto kao Elvis Costello. Zamisao je bila da Polly Green svojim post-punk i dark country gitarističkim pasažima obogati Vincentove lagane melodijice. Isprva to i djeluje kao uspješan eksperiment, ali nakon nekog vremena se ispostavi kako dvije tako različite osobnosti zapravo samo smetaju jedna drugoj pa se slušatelj mora odlučiti kojoj će pridati više pažnje koju je čini mi se više dobio Polly, bar po reakcijama malobrojne publike. Tako se recimo u isto vrijeme mogla birati pričica o galebarenju na obali Španjolske ili Polly-jevo prizivanje duhova sjeverno-američkih indijanaca. Neke stvari su nespojive sa razlogom. Svaki od njih je imao i svoj solo trenutak pa je tako Vincent otpjevao Blackbrid od Beatlesa dok je Polly odsvirao par poznatih tema iz filmova. Usprkos navedenim manama, nastup je prolazio relativno bezbolno prvenstveno zahvaljujući Polly-ju.

Obzirom na sve nevolje koje su zadesile ovaj koncert uključujući i vrijeme koje sigurno nije pomoglo, na kraju je ispalo zadovoljavajuće, ništa spektakularno, naravno bilo bi još bolje da je nastupila Appalachian Karma, pogotovo nakon što je Polly pokazao što može sa gitarom, ali nadajmo se kako će na sljedećoj turneji biti više sreće i zdravlja pa će nas posjetiti i Pierre.

tomislav // 08/05/2013