Uvijek u drugom planu, uvijek nekako zanemarivani i šikanirani, a možda baš zato velikom broju ljudi najdraži grunge bend, jedini uz Pearl Jam koji kontinuirano djeluje do danas. I dok su druge vedete grunge-a bile duboko uronjene u svojoj 'važnosti', Mudhoney su u pozadini svirali svoje i odbijali biti dio toga svega. Vođeni primalnim urlikom i apsurdno-morbidnom lirikom Marka Arma i distorziranom gitarom Steve-a Turner-a, uvijek su bili miljenici onih koji su antiprotivni svemu. Na ovom drugom nastupu u Zagrebu predgrupa su im bili australci Treatment. O njima se nema što puno reći osim da su im najveći uzori skandinavski garažni rokeri poput Backyard Babies i Hellacopters. Znači dobar groove, puno solaža i pozerstva. Za zagrijavanje čisto dovoljno. Kad su Mudhoney izašli na pozornicu, teško bi se reklo da su na pragu pedesete. Još uvijek izgledaju kao nadrkani studenti koji u studentskom domu slušaju Descendentse i pitaju se kako to da se ništa nije promijenilo, a i Markova frizura je postojana. Srećom, oni su odlučili sav svoj gnjev i frustracije pretvoriti u umjetnički izričaj. Nije bitno kakav, amaterski ili profesionalni, konstruktivni ili destruktivni, loš ili dobar, bitno je da se stvara, a ne kao danas kada se isto pokušava tako da se posrednim putem naudi što većem broju ljudi (tako ja nastao Facebook, jel, bar ako je sudeći po onom filmu od prije par godina). Započeli su očekivano sa par pjesama sa novog albuma Vanishing Point između kojih su ubacili koji stariji hit kako ne bi izgubili pažnju publike. Isprva su bili relativno rezervirani, a pravi show je nastao kada je Mark pustio gitaru te se pretvorio u nakakvog križanca Iggy Popa i Bubimira. Dodajte k tomu niz najvećih hitova koji su se nizali jedan za drugim (In 'n' out of grace, Suck you dry, Sweet young thing ain't sweet no more, You got it, Into the drink, Here comes sickness, Touch me i'm sick, Good enough...) i imate recept za vraćanje u najbolje dane zadnjeg velikog muzičkog pokreta iz perspektive nekog kome se to sve skupa zapravo gadi. Isto se nastavilo i na bisu koji je trajao više od pola sata. Steve Turner je također bio raspoložen, solaže su frcale na sve strane, a distorzija je lomila bubrežni kamenac. Odsvirali su skoro cijeli legendarni Superfuzz Bigmuff. Ovako žestok nastup nekog od bendova koji slave 25 godina još nisam doživio. Ovako uvjerljivo i moćno ne zvuče ni Pearl Jam ni Alice in Chains (bar koliko sam se uspio osobno uvjeriti). Još čekamo da vidimo što će pokazati Soundgarden. Publika se uglavnom sastojala od ljudi koji su za vrijeme eksplozije grunge-a bili u formativnim godinama (osim pijane mlađarije u prvim redovima) pa je ovaj koncert imao vjerojatno i sentimentalnu vrijednost. Bilo je oko 500 ljudi, dosta manje nego na prošlom koncertu u Pauku. Kriza se nažalost osjeća posvuda još uvijek. Bez obzira na to, oni ljudi koji su došli mogli su osjetiti kako zvuči onaj pravi iskonski r'n'r bez aditiva. Dugo sam bio skeptičan prema onoj Lou Reed-ovoj po kojoj sve što je potrebno za dobru pjesmu je vokal, bas, bubanj i dvije gitare (ili nešto u tom smislu). Nakon ovog nastupa ga razumijem. Ne priznajem u potpunosti, ali razumijem.

tomislav // 31/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos