Već zadnjih par mjeseci ne slušam ništa drugo osim drum'n'bassa, kao da je devedeset peta, a prvi koncert na koji sam otišao za to vrijeme, bio je punk koncert, jebo me paunk da me jebo. Evo i sad, dok pišem ovo, slušam potmulo zujanje drum'n'bassa razmišljajuć o ilegalnim partyjima na zabačenim plažama koje ove godine vrlo vjerojatno neću vidjeti, te o svim divnim, pijanim ljudima kojima ću zorom ranom isto tako obećavati da slijedeće godine dolazim do Pariza-Amsterdama-Osla-Londona-Praga-pizde materine i više im se nikad ne javiti. Šta su ti blagodeti Europske Unije, da čovjek ne povjeruje. Ali,evo, kad već nema plaža i sunca, eto mi metropole, koja uvijek nešto nudi. 2 koncerta za 20 kuna, u samom komšiluku. Cherkezi UTD i Guitar Wolf nemaju baš puno toga zajedničkog, osim što po načinu razmišljanja pripadaju mutantu zvanom punk, koji uporno odbija krepati, pa je u tu svrhu počeo absorbirati različite žanrove i stvarati hibride kojima više ni Sale Dragaš ne može naći ime. Zato su Cherkezi preduhitrili svekolika piskarala u smišljanju imena svog žanra, pa su sami sebe prozvali punk rock kazachok, i nisu puno promašili. U zadnje vrijeme, to im se događa sve rjeđe i rjeđe. Dokazi za to su dva koncerta na InMusic Festivalu, od kojih je drugi bio pravi raspašoj za blatnjave pijane posjetitelje koji su, revoltirani postfestivalskim techno-veseljem u šatoru, krenuli prema izlazu, i nabasali na Balkan Party Stage gdje su ih na volej dočekali Cherkezi. Slična atmosfera, ako ne i bolja, nastavila se i sada u VIB-u, minus blato i kiša. Tko je jednom nazočio koncertu Cherkeza, zna što može očekivati. Šaljivo-satirični tekstovi na tragu Rokera S Moravu, stav s dubokim korijenima u ostavštinama KUD Idijota i Kultur Shocka, i predivne melodije iz ruske, što narodne, što skladateljske baštine, prilagođene domaćim vikend brijačima s punk rockom u srcu. U isto vrijeme subverzivni i zabavni, baš kao i njihovi uzori, sjedaju ko kec na deset u kolektivnim pijankama iza ponoći, pogotovo kod publike koja čak i pijana traži veću pamet od "kaksipatak". I dok će im većina stare publike kvocati zato što su napustili ruski jezik, pa im prišivati prokletu stigmu prodaje, prvi smrtni grijeh za pankere, nesumnjivo je da će pjevajući na hrvatskom postati vrhunska zabava na regionalnom nivou, a ne kućni bend šačice prijatelja. Kao jedan od potonjih, čekam dan kad ću vidjeti red truba kako se sjaji u redovima Cherkeza, jer je to jedini detalj koji im treba da bi bili kompletan bend. To, i da Rajko, pjevač, ogrnut onom svojom reklom ujaše s konjem na stage i propne ga na stražnje noge. E to bi bio nastup! No, to me nije moglo pripremiti za ono što će uslijediti. Kako već rekoh, punk danas ima mnoga lica, a često se događa da se jedno s drugim uopće ne može usporediti, iako pripadaju istom ishodištu. Zbog toga i ona opaska o dva koncerta s početka recenzije. Ludilo iz Japana, zvano Guitar Wolf, ima vrlo malo veze s ruskim ska-poskočicama za napjevavanje pijanih masa. Ima vrlo malo veze s pijanstvom, zapravo. Više s overdoseom na speedu, uništavanjem instrumenata i pucanjem bubnjića. Dosljedni zapadnjačkom stereotipu o Japancima kao o narodu koji voli stvari odraditi kako spada (čitaj: dovesti stvari do ekstrema, pa taman to značilo dovesti se u opasnost po život), Guitar Wolf su dokazali kako nisu show za svakoga, a ponajmanje one koji traže melodiju u muzici. Pisati o GW-u kao o bendu, vrlo je teško. To više nije bend, to je koncept Seijia i ekipe, koji su u maniru japanskih samuraja odlučili ostaviti život za svog gospodara, a to su u ovom slučaju pozornica i publika. Umjesto katana, nose gitaru, bas i bubanj, njihovi borbeni oklopi su kožne jakne i sunčane naočale a energija koju isijavaju na stageu jednaka je borbenom fanatizmu samurajskih ratnika. Seijijeva gitara krči kao da umire, njegov glas je konstantno na rubu pucanja, a bas i bubanj ga za divno čudo, uspijevaju pratiti. I sve si mislim, pa jebote, nitko ne može dugo ovako, bar ne bez pomoći sintetičkih supstanci, ali to se ludilo nastavlja još intenzivnije. Znoj curi i curi, Seiji se trza kao da je na pomolu epileptički napad, u gomili pred stageom šareni likovi u šutki, Seiji nabija loptice gitarom kao teniskim reketom u publiku, i na kraju poziva ljude na stejdž da ih posloži u ljudsku piramidu. To slaganje piramide traje i traje, ljudi odustaju, odlaze, dolaze novi pa se penju, ruše se, Seijijev znoj kaplje po njima, a bas i bubanj trešte robotskom preciznošću. Konačno, piramida je čvrsta, Seiji se penje, hvata se za gredu iznad stejdža i urla kao pomahnitali japanski školarac. A muzika? Pa, stvarno nemam pojma što bih rekao. Nakon pola sata, od silnog krčanja,pištanja i silnih "one-two-three" povika stvarno mi je bilo teško pratiti što sviraju. Sve su mi se pjesme pretvorile u jednu beskonačnu krljaonu u kojoj bi na trenutke zabljesnuo kakav riff, refren ili solo, ali bi ga već u slijedećem trenutku progutao zvučni i vizualni kaos. Je li to zbog nesposobnosti tonca da namjesti dobar zvuk ili je to sve namjerni dio koncepta zvanog Guitar Wolf, ne znam. A možda se još u početku trebalo dobro nauljiti rakijetinom, poslati sve ukurac, popeti se gore te omogućiti Seijiju da jednostavno napravi tu piramidu od koje nije htio odustati sve dok nije ispala kako je on zamislio. A to treba poštovati. Ovo su ljudi koji spavaju u kožnim jaknama i sunčanim naočalama, i to vjerojatno u istima u kojima su svirali.

djole // 04/07/2013

> vidi sve fotke // see all photos