Iz bujnog buketa dodira najšarenijih vrsta,kao taktilno najvrjednije ističem dodir nježnosti,dodir pohote (požude),rukovanje i majčinski dodir. Ovaj posljednji spoznamo prvi,on nam je svima bio sigurno utočište,oslonac i dom,osjetilni naslon i neraskidiva veza koju ćemo njegovati cijeloga života.

Dodirnuti nas zna i itekako može i živa riječ; drago nam je dakako kada je ona topla i pozitivna,ali smo se naučili nositi i protiv pogano uperene,bezobrazne i zajedljive.
U sljedećih deset brojeva poredani su i opjevani dodiri češće romantičnog,ljubavnog,pa i zavodljivog imidža,ali susrećemo se i sa filozofskim pozadinama stihova koji neminovno pokreću i potiču,a kako je malotko od nas otok,te još rjeđe kamen,zaključujem da su autori većine pjesama ovotjednog soundtracka polučili uspjeh već i saznanjem kako su nas svojim umjetničkim djelima,na ovaj ili onaj način,ali zacijelo - dodirnuli.

TOUCH ME - The House Of Love (1988)

Odlično debitantsko pojavljivanje Guya Chadwicka i ostatka ekipe zbilo se krajem 80ih godina kada su za Creation objavili ploču istovjetnu imenu grupe,a čemu je primjerice prethodio singl i hit Shine On,koji se na tom dugosvirajućem materijalu neće naći.
Kronološki promatrano,od bandova početka,postavljene sviračke retorike,talenta i pop melodičnosti: jesmo li imali puno pravo očekivati nove,ne znam,recimo The Smiths? Apsolutno jesmo. I zašto nisu narasli koliko je bilo predviđeno? Eh...svatko nauči svirati gitaru,ali se rijetki odupru opijatima nakon što ovi preuzmu vodstvo. Pa ipak, doprinos sastava u konačnici,kao i njegovo nasljeđe, nipošto nisu minorni - Guy i Terry Bickers (gitarist) su i pored ovisničkih eskapada isporučivali odlične stvari istaknutih gitarskih oblina (Touch Me),zvuka i habitusa koji će nadolazećim shoegazerima poput Ridea zadati domaću zadaću; sastav koji je u vlastitim rukama imao toliku moć,pao je spotaknuvši se o osobne greške i propuste,te umjesto liderskih figura otočkog alter sounda i centralnog banda konca 80ih i početka 90ih,ostade velebni neiskorišteni potencijal o kojega su se mnogi ogrebali i zaobilazeći usto grijehe gitarskih romantičara,izbjegli pritom zamku na kojoj je krupnim slovima pisalo ime: House Of Love!

"I thought I felt you sleep
In the darkness where I lay"

TOUCH ME I'M GOING TO SCREAM PT.1 - My Morning Jacket (2008)

Čupavi kentakijski psihodeličari kupili su me davnih dana preslušanim Z albumom (2005),te koncertnim djelom Okonokos (2006),na koncu i filmom vilenjačke atmosfere,gdje savršeno možemo uočiti koliko je frontman Jim James,mozak,srce i duša formacije,slobodan sam kazati,opipljivo neodvojiv od svojih postignuća,mnogobrojnih pjesama,pravih malih remek-djela.
Glazbeni radoholičar istančanog i originalnog artističkog pedigrea i prije gore spomenutih albuma snimao je,dakako sa velevrijednim suigračima iz My Morning Jacketa, odlične ploče poput It Still Moves (2003) ili The Tennessee Fire (1999),a iako ju ne glorificiram koliko netom istaknute,vrlo solidan zvučni momentum i poletne južnjačke tradicijske,ali i inovativne kreacije,sadržavala je ploča Evil Urges (2008) sa pjesmom kojom počinje ovaj tekst - pozicijske psihodelične klavijature nadjačavaju pitomu harmoniju bubnjeva i odličnog basa (Tom "Two Tone Tommy"), dok se Jimov vodeći vokal uz kasniji falset i rastavljene akorde na gitari, raspršuje pjesmom poput energije u svim njezinim poznatim pozitivnim oblicima. Pa i onda dok Jamesov stih lebdi čekajući dodir.

"How many nights can a soul so full of life remain untouched?"



YOUR TOUCH - The Black Keys (2006)

Roots blues kružni sound ograđen garažnim utezima prljavih gitara i bubnjeva,sazdan u industrijskim uvjetima White Stripesa,usvojili su i ugradili ponešto svojega Carney i Auerbach,dvojac koji se odaziva na ime Black Keys.
Niz poenima okončanih napada započeli su "ključari" albumom Magic Potion (2006) i premda je Whitea užasno nerviralo,slijedeći formulu supružnika iz Detroita,cilj,odnosno pravi rezultat nije prijetio izostati - premda najboljim trenucima grupe iz Ohija smatram konkretnu numeru Next Girl sa albuma Brothers (2010),kako zbog teškog zraka u njoj,tako i poradi stihova ("My next girl,will be nothing like my ex girl"), elementi spojeni u Your Touch sa četvrtog studijskog Magic Potiona tvore na kraju robusnu sirovinu osviještenu u digresijama blues dostojanstvenika 50ih i 60ih,podebljanu distorziranim zaveslajima Danovih riffova i ogoljenim udarima Patrickovog bubnjanja.
Pojednostavljeno,njihov amalgam promatram ovako: za korak,ili čak i dva iza Stripesa,no i dalje vrlo dobro. Da, i to je moguće.

DODIRNI MI KOLENA - Zana (1982)

Uz ovu stvar stajao mi je relativno velik uskličnik zbog dvojbe - pisati o njoj ili ne!? Često bukvalno trivijalni i mjestimično prozirni stihovi Marine Tucaković umalo su bili razlogom odustajanja ("Obuci papuče,dodaj mi jastuče"), no iznova slušajući pjesmu nedostojno bi bilo zaobići njene kvalitativne postavke, budući tu egzistiraju i Supertramp uplivi,kao i složeniji synth-pop gabariti natopljeni sviračkim peticama kompletnog sastava.
Vokal albanske pjevačice,zaštitni znak grupe,zbilja dobro funkcionira u molskoj ovojnici skladbe koja ciljano uspijeva pripojiti neoromantičarski vihor posebice tijekom refrena,kada sudbinske klavijature pojačaju iskru seksepila Zaninog glasa,da bi potom Bogdanov bas,ipak najjača karika skladbe (možda i banda) zauzeo vodeće mjesto otkrivajući zapravo široku lepezu bandovog nadahnuća i uigranosti.
Koljena su, sasvim sam siguran,osjetila tražene dodire,a sastav je ovim hitom sa istoimenog drugog albuma dodirnuo velik broj novopečenih fanova i visoka mjesta glazbenih ljestvica.

TOUCH TOO MUCH - AC/DC (1979)

Highway To Hell (1979) je posljednji uradak Australaca sa Bonom Scottom,zaduženim za postavljanje dobrog omjera deranja i nešto tišeg pjevanja,kod stalka za mikrofon.
I premda je band i do ovog,ili uključujući i ovaj album,imao raširenu bazu obožavatelja i više nego solidnu prodaju ploča,tek nakon Bonove smrti i albuma Back In Black (1980),posvete preminulom pjevaču čije će mjesto i ulogu preuzeti Brian Johnson,krenula je rapidna uzlazna putanja grupe rockera žestokog sukusa.
Ispada eto da je Touch Too Much posljednji piknik na Bonovom "putu ka bezdanu" - nešto ipak ispod jedne Whole Lotta Rosie i općenito ploče Let There Be Rock (1977), no pošteno crveno nazubljene strelice na pojačalima braće Young,čvrstog tona,ritma i konstrukcije koja prijeti i previše vas dodirnuti,opsceno i glasno,a takvi su i bili ustaljeni postupci Down Under petorke.
Ništa novo ispod australskog sunca,sirovo i snažno,prikladan pjevačev oproštaj na putu prema dolje.

SOFT TOUCH/RAW NERVE - Depeche Mode (2013)

Bez okolišanja, Depeche Mode su snimili veći broj znatno boljih albuma od Delta Machinea (2013) i kompozicija Soft Touch/Raw Nerve prilično odskače iznad slabašnog prosjeka,pa i elektronske stagnacije engleske trojke.
Ne snebivajući se risati krupni mračni plan u numeri meke i sirove zamisli (soft/raw), stigli su dečki do rezultata vrlo povoljnog po njih; nimalo opstruirajući gusti sintetički zvuk klavijatura koji ih je i učinio planetarno velikima,engleski gotičari ovdje okrenuti davnoj vlastitoj postojbini ponovno su me eto asocirali,odnosno podsjetili kako ih promatram slušajući sjaj i genezu zvuka njihovih okretnih momenata (uključujući i Soft Touch...) kroz vizure primjerice Never Let Me Down Again,World In My Eyes,Barrel Of A Gun ili Dream On - nikada patuljci glazbenog svijeta,nego upravo patriciji svjetini dragi,mitski i jedinstveni,u modi kako 80ih,tako i danas.
A kako stvari stoje,to se neće promijeniti,jer stvoriti glazbeni epitaf dobrom duhu Andyju Fletcheru (1961 - 2022) kroz emocije posljednjeg djela Memento Mori (2023), ujedno znači ridajući pozdrav prijatelju,kao i slavljenje života koje nose u sebi i kojih su nemalo vrijedni.

TOUCH ME - The Doors (1969)

Ne mogu se sjetiti poznatije Doors stvari od ove,kojom i dok caruju puhači i uzdižu se Rayove orgulje,te nas odvode do fantastičnog sola saksofona kojim skladba i završava,podignute sa jasnom namjerom udaljiti nas od užarene Jimove šamanske parade,dok pjevač upravo njome paradira poput Toma Jonesa ili Engelberta Humperdincka.
Doorsi su centrirani u povijesti popularne glazbe odvažnim i prepoznatljivim ponavljajućim dijalektom - ima vam se pravo svidjeti ili ne,no on je očito zanimljiv i živ,lirički povremeno lascivan,no dojmljivo slikovit,sa sviračkim simultankama i prvenstveno objedinjenošću kakva se pojavi,čini se,samo jednom u vječnosti. Stoga i kada izađu sa zasigurno najtanjim albumom karijere,što The Soft Parade (1969) jest,te zaplešu po violinskim ključevima iz big band kajdanke (Touch Me),dečki su samouvjereni i produktivni.
Sigurnost najzad konači i u ove dvije činjenice: oni su zaposjeli svoj kutak pod nazivnikom rock evergreena i manje od toga ne ide,a više ćete dobiti pažljivijim preslušavanjem albuma The Doors (1967), Strange Days (1967) i(li) L.A.Woman (1971).

TOUCH THE SKY - Black Pumas (2019)

Odličan nastupni album rasviranog čopora iz porodice mačaka donio je lavinu R&B i soul vrijednosti kontroliranih voditeljskom palicom dvojca Eric Burton/Adrian Quesada.
Do trenutka kada je ploča nazvana po bandu bila objavljena (2019),singlovi koji su joj prethodili već su poosvajali odgovorne i bitne na većini radijskih postaja Amerike i svijeta,te je baza obožavatelja,ljubitelja retro zvuka 60ih i 70ih,postala već značajno brojna i proširena.
Postojan i čuvstveno ovijen Burtonov glas putuje kompozicijama prvijenca i kada se posveti vlastitim stihovima kroz odlično osmišljenu podlogu Touch The Sky, bivamo svjesni koliko dobro dečki vladaju materijom; ton za tonom krasi melodiju nježnu i umirujuće divnu,sa akustičnom gitarom koja nalazi svoje mjesto između bisera Ali Farka Tourea i Fele Kutija,da bi puhači u goste donijeli darove vrijedne zahvale i osmijeha. Vrlo interesantna gitarska dionica zadrži potom numeru na rockerskom bridgeu i letvica ostaje nedirnuta prilično visoko, eventualno uz Duplantisovu prijetnju da je preskoči.
Stoga crni mačori i mačke,samo naprijed - vi ste poput Zelenog Zuba jer umijete i razumijete.



JUST A TOUCH - R.E.M. (1986)

Živahno trominutno rešetanje momaka iz Athensa originalno se dogodilo na albumu Lifes Rich Pageant iz 1986. i premda ne zvoni poput ranih alter/post-punk/new-wave epizoda sa Reckoninga (1984) ili Murmura (1983), mirne duše pišem kako je ovakvo frekventno poskakivanje ništa manje vrijedno od kasnijih pop statua koje će ih postaviti u zonu važnijih izdanaka američke popularne kulture.
U ovoj pjesmi pronaći ćete sve što vam treba - poprište energije promjenjivih oblika započinje mikrofonijom i nastavlja se jurnjavom Buckove gitare,Stipe se nadovezuje glasnijim visokim pjevanjem,a odlične orgulje u maniri sugrađana im iz B-52'S, te zapovjedna brzina Berryja i Millsa,uvrstiti će ovaj balon što ne tek ovlaš dodiruje sadržajem,na četvrtu poziciju druge strane ploče koja vas ne pušta mirovati nakon večere (nazvana Supper side,dok je prva,A-strana Dinner side), pa vam ne preostaje ništa drugo osim prepustiti se desertu kakav do sada vjerojatno niste konzumirali.

ALGERIA TOUCHSHRIEK - David Bowie (1995)

Iako je možda i ne možemo nazvati pjesmom,u onom klasičnom formativnom smislu ili obliku,ovaj narativni koncept od nešto više od dvije minute trajanja sa albuma Outside (1995), uvrstio sam kao točku na kraj ovog soundtracka iz tri razloga. Prvi je taj,a što sam, vjerujem,već naveo kod jedne prethodno izabrane pjesme sa ovog albuma,opasno dobro sročena fabula ploče (ujedno i ovog broja),podignuta zajedničkim vrckastim jezikom Bowieja i Briana Enoa; drugi razlog je što je to djelo jubilarni 20i studijski album engleskog kameleona,a treći leži u činjenici da se upravo ovih dana zaokružuje brojka od punih 30 godina od izlaska albuma.
Davidova igra riječi u nadjenutom imenu imaginarnog govornika monologa,iznad ritualne minimalističke svirke Gabrelsa,Garsona,Campbela i Kizilcaya,razbija mitove ili čak stereotipe o ljepoti melodije dok je ista isključivo glatka i pitoma - razmislimo dakle malo i uvidimo koliko smo se pomakli "naprijed" kroz ovih,evo 30 godina,te što smo to dobili i koliko i kako prosperirali,a da Bowie vizionarski nije znao glazbeno uočiti i studijski to predstaviti.
Još jednom - ave maestro,bez tebe je svijet prilično prazno prostranstvo.

dario b. // 23/11/2025