Razmišljam si o tim bendovima. Hej men, putuju cijelom Europom željni dokazivanja, puni entuzijazma, svega su se maltene odrekli samo da mogu svirati čim više, gotovo i ne traže nikakve pare, svirali bi i džabe, a onda dođu k nama u naše dvorište. Prazno. I k tome završe u jednom drugom dvorištu.

A storija kaže da su prva dva benda skupa s još jednim karlovačkim punk sastavom Me As Well trebali nastupati iste večeri negdje u (ili na) Warehouse Skateparku na Slavonskoj ulici. No, kako je organizator procjenio da mu se to baš i neće isplatiti, poslao je goste iz inozemstva da se priključe ekipi bendova u Attacku. Bilo bi to sve dobro sjelo svima da je bilo posjetitelja u dvorani ako ne računamo same bendove koji su bili podrška jedni drugima. Došli bendovi s kompletnim merchom, izvalili ga na onaj veliki štand - majice, cd-ovi, ploče, kasete, platnene torbe s logotipovima benda, bedževi. Sve manje-više ručni radovi i unikati. Ali nemaš kome prodati jer nikoga ne zanima.

Okupilo se po običaju nešto ljudi u dvorištu Medike, sve uglavnom znane face undergrounda što su časkom navratili na pivce i poneku spiku, ali nitko od njih nije pokazao interes da zakorači u Attack. Valjda im je bilo dovoljno što su se bendovi čuli na dvorište. A tako sam ja slušao i koncert Metallice na hipodromu. Odzvanjala mi na prozoru jer sam bio suviše lijen protegnuti noge pola kilometra zbog one kišurde koja je tog dana padala bez prestanka. Dofurali ljudi gomilu opreme. Nakon svakog benda mijenjala se tehnika, ekipa iz Attacka imala je pune ruke posla trudeći se sve adekvatno srediti na vrijeme i bez nekakvih nepredviđenih kašnjenja, zvuk solidan, svirke također solidne, ali osim uloženog truda, malo šta se uopće isplatilo. Prvi THE LIBERATION SERVICE iz Graza imali su čast svirati za svoju curu na štandu, jedno tri-četiri člana nekih od večerašnjih bendova, jednog momka što je zaista došao na koncert i za mene uključujući dvojicu šankera i četveročlanu ekipu za miksetom. Otprašili su pola sata materijala koji je blizak pop-punku sa sladunjavim vokalom i dva vrlo melodična prateća glasa, a kroz sve te klasične šablone dalo se osjetiti i ponešto folk motiva. Ustvari, najjača strana im je višeglasno pjevanje kojim nadopunjuju standardne pop-punk sheme. Nisu brzi, imaju umjerene tempove, ne zadiru u hardcore domenu, a dio materijala je jedan od momaka odsvirao i na akustičnu gitaru. Simpatično i ništa više. WOAHNOWS (Engleska) su bili daleko čvršći i divlji. I oni također imaju pop-punk elemenata, ali prioritet im je vraški energičan indie-rock/punk križanac Arctic Monkeys, The Stooges i još podosta klasičnih garažnih imena, no posebno iznenađenje su im aranžmani puni kompleksnih varijacija. Počnu energično, pa spuste se u ležernu sferu, pa podivljaju, pa soliraju, pa potpuno pretumbaju redosljed 'radnih operacija', tako da je svaka pjesma bila neočekivana s teško predvidljivim smjerom kretanja. Meni osobno su dobro prijali upravo zbog kompozicijskih kompleksnosti, ali čuo sam komentara da su totalno sranje. Nekome prvenstveno samo zbog žanra kojeg ne voli. A u jednom trenutku tokom njihovog nastupa uspio sam pobrojiti čak 15 promatrača u publici što je davalo nekakvu nadu da headlineri večeri neće svirati za betonske bedeme. I vidi ti to. Kad su počeli zagrebački ELEPHANT STALKER, ti bokca, Attack je bio ugodno popunjen. Skoro sva škvadra iz dvorišta ih je posmatrala i nagrađivala aplauzima. Kako je ovo bio moj prvi susret s njima, dojam kojeg su ostavili na mene je fenomenalan mada su mi sami nakon svirke rekli da uopće nisu zadovoljni s realizacijom. Uistinu si ne mogu prispodobiti kako onda zvuče kad su ful sređeni sa zvukom i svirkom. Elem, njihova kombinacija post-rocka, stonera i post-metala u nekim trenucima doseže kompleksne kompozicijske varijable s natruhama Cult Of Luna neprekidno mijenjajući percepciju klizanjem atmosfere iz jednog ambijenta u drugi. Kompaktna svirka u kojoj se posebno istaknuo jedan od gitarista svojim vrlo turobnim i zavijajućim tonom neraskidivo je održavao kemijsku povezanost benda s vrtoglavim turbulencijama - čas žestoko, čas sporo, čas glasno do bola, čas tiho, pa tremola, pa riffovi, pa krešenda... Mmmmm, jako, jako fini i dotjerani instrumentali kojima vokal uopće ne manjka. Čak bi možda i smetao jer sve što imaju za reći pokažu svirkom. Kasnije su mi rekli 'dođi u KSET na idući koncert pa ćeš čuti našu pravu kemiju'. I hoću jer su me oduševili i s ovime za što smatraju da je bilo s pola snage... Belgijanski najavljeni SEVERE su bili prijatno iznenađenje. Tog popodneva sam preslušao njihov jedini istoimeni EP iz 2012. godine, no nisam bio sasvim na čisto što mogu očekivati jer je prilično mračan i brutalan black-metal. Iznenađenje jest da u postavi imaju samo gitaru, bubnjeve i frontmena mada na snimcima zvuče kao bend s još barem dva instrumenta. Gitarist sve te tehnikalije odsvira na svojih 5 žica mahnitim niskim štimovima, a pjevač vrlo atraktivnog i energičnog scenskog nastupa nije štedio na ničemu. Prljavi harsh vokal, upečatljiv i originalan stil, te mada su u principu minimalistički i kratki u jednoobraznim aranžmanima poput frenetičnog hardcore-punka, ta sirovost gitare i ultrabrzi tempovi jednostavno su parali i kidali bijesom, energijom, ljutnjom i kompulzivnim vibracijama poput Bathory ili ranog, onog žestokog Burzuma. Strašno moćno, ali nakon prethodnih domaćina, Attack se vrlo brzo pretvorio u pustoš za par ljudi. Šteta. Glavni gosti, američki trojac GENERATION OF VIPERS iz Knoxvillea su bili prava poslastica za taj sumorni predjesenski ponedjeljak. Strasne izvedbe pjesama s različitim tretmanima od žestokog sludge/dooma do post-metala s psihodeličnim, eksperimentalnim, atmosferičnim i ambijentalnim opservacijama sadržale su i plesne ritmičke reference koje su podizali neprestanim izmjenama dinamike i tonaliteta. Ono čega sam se plašio - da će vokal biti samo neki prateći element kao što je na posljednjem albumu "Howl And Filth" je ipak samo bila moja neosnovana sumnja. Josh Holt je u tom kolopletu moćan i režavo brundav glasan vokalist koji prati koncepcijski tok skladbi prijanjajući adekvatno tugaljivo-bijesnu liriku po strogo zacrtanim shemama. Kad smo nakratko popričali nakon koncerta bio je presretan da je netko uopće poslušao album jer u dosadašnjem dijelu turneje baš i nije susretao ljude izuzev samih organizatora koji bi znali nešto o njima. Kaže, sviramo za male pare i rado bi ponovno došli pa makar opet imali desetak ljudi u publici. Šta ćeš. Vip publike te večeri nije bilo. Nema veze. Bilo je jako dobro i može vam biti žao ako ste poklonik žestokih, uglavnom brutalnih i modernih metal smjerova.

horvi // 19/09/2013