U subotu u Velikom pogonu Tvornice svjedočili smo koncertu benda koji više nije onaj mladi obećavajući bend s malom šačicom fanova koja ih vjerno prati po klubovima. To je to. Repetitor je ovim koncertom u Zagrebu definitivno završio onu najtežu fazu u kojoj traži svoju publiku i postao bend od kojeg se sada očekuju velike stvari. Njihova radna etika i filozofija itekako se isplatila i zbog toga su tu gdje jesu. Napunili su Veliki pogon Tvornice, a predgrupa im je, zasluženo, bio američki bend sa pitchforkove liste. U godina koliko su aktivni oblizali su manje-više sve klubove, kafiće i prostore u kojima se može svirati od Vardara pa do Triglava, a i šire, potvrđujući onu dobru staru - u se i u svoje kljuse. Pokazali su da je jedini ispravan put za bend aktivno komunicira sa svojoj muzikom gdje god se ukaže prilika. Puno bitnije od toga da bend ima svoj vizualno atraktivni bandcamp, još atraktivniju facebook stranicu i ostala sranja koja krase profile novijih bendova i raznoraznih izvođača. Naravno, bend prije svega mora imati priču iza sebe, stav s kojim se može poistovjeti određeni broj ljudi. Repetitor to itekako ima! Zato niti u jednom trenutku nisam sumnjao da će Tvornica biti prazna kao što je bio slučaj prije tri godine sa propalim pokušajem projekta "Pozdrav iz Beograda" gdje su uz Repetitor trebali nastupiti i Stuttgart online, Multietnička atrakcija, Ola hore, Threesome i Jarboli. No, situacija je 2013. znatno drugačija, mada je cijena koncerta kao i prije tri godine ista. Repetitor iza sebe ima još jedan album, odlični "Dobrodošli na okean", i već zacementiranu reputaciju benda koji se mora čuti i doživjeti uživo. Tu večer otvorili su dvojica drugara, Ian Vanek i Matt Reilly, koji se odazivaju na ime Japanther. Sviraju brzi i energični noise punk na tragu Ramonesa, a i izgledom podsjećaju na moderniju verziju četvorke iz Queensa. Njihov set brzih energičnih dvominutnih pjesama sa ponekom pošalicom i uzvicima "Zagreb" nije dugo zadržao pažnju publike, pa se Mali pogon brzo napunio da se čikom i pivom ubije vrijeme do Repetitora. Japanther srećom nisu dugo gnjavili. Mislim da im je set trajao nekih pola sata. Taman da se njihovi fanovi izđuskaju u prvom redu, dečki na stageu dobro zabave, a ostatak publike ne smori s muzikom koja bi puno više odgovarala Malom pogonu, Spunku ili novootvorenom Klubu u Hatzovoj. Repetitor je te večeri publiku imao na dlanu. Lijepo je bilo vidjeti hrpu mlađarije od nekih osamnaest devetnaest godina kako se od uvodne "Zdravo za gotovo", pa do završne "Oktobarski salon" razbacuje, skače, poga, urla zajedno sa Borisom sve riječi pjesama i zajedno s bendom razmjenjuje energiju. Sa samozadovoljnim smiješkom starog namčora, koji ih je slušao od prvih koncerta u zagrebačkom Ksetu i Močvari, prepustio sam im prve redove. Ne znam što bi se moglo reći o koncertu Repetitora, a da već nije ponovljeno kao mantra bezbroj puta. Boris je dva puta potrgao istu žicu, derao se u mikrofon tako jako da sam mislio da će mu one vene na vratu popustiti i da će samo krv počet šikljati posvuda. Anamarija je plijenila pažnju muškog djela publike svojim seksipilnim sviranjem basa, a o Milenom bubnjanju, odnosno masakriranju bubnja, ne treba trošiti riječi, to treba čuti i vidjeti. Regularni dio koncerta završili su s novom pjesmom koju već neko vrijeme izvode na koncertima. Pjesma nastavlja stoner tradiciju albuma "Dobro došli na okean", a i sama tematika je o pustinji, pljački pumpe i ubojstvu, tako da… Boris je u jednom intervju rekao da s obzirom u kojem pravcu bend napreduje boji se da ne završe kao grind core bend. Što se mene tiče mogu svirati i norveški black metal ako će i dalje biti pravi, iskreni i govoriti i pjevati o stvarima koje su bitne ovoj generaciji sada, u ovom trenutku. U pravom trenutku!

vedran ž. // 08/10/2013

> vidi sve fotke // see all photos