Tegan & Sara su donedavno bili respektabilan indie-pop bend sa jednostavnim, ali efektivnim ljubavnim pjesmama i sa dovoljno lo-fi i diy potencijala koji im je osigurao stabilnu i vjernu vojsku obožavatelja. Na svom glazbenom putu su se dohvatili koječega, od punka, folka, chamber-popa, indie-rocka, uglavnom sve dobre stvari pa je nekako logično bilo da se prihvate synthpopa, pogotovo budući je u zadnjih par godina jednostavno eksplodirao. Tako je nastao zadnji album Heartthrob. Slušajući ga, jednostavno se ne može oteti dojmu da se radi o nekakvoj tongue'n'cheek parodiji osamdesetih sa svojim zvukom koji priziva Roxette, Cindy Lauper, Oliviju Newton-John i ostali polu-treš iz tog desetljeća, pogotovo singl Closer. Daleko od toga da je album loš, naprotiv obiluje ljepljivim melodijama te pametnim i jednostavnim stihovima kao i svaki album do sada samo se radi o sintetskom tretmanu. Ono na što vjerojatno nisu računali jest da će takvim tretmanom nabasati na teritorij srednjoškolki. Zašto baš ovaj bend (recimo Metric su probali nešto slično prošle godine i nije se dogodilo ništa ovako spektakularno) i zašto baš sada vjerojatno nećemo saznati, ali činjenica je da je Veliki pogon u svom punom kapacitetu bio skoro više od pola ispunjen navedenom demografskom skupinom. Ostatak su činili poznavatelji ranijeg opusa tako da je Tvornica bila ugodno ispunjena. Svjesni uspjeha albuma, odlučili su dati narodu ono što želi pa su tako pjesma sa tog albuma činile skoro polovicu nastupa, nekih 8-9 komada dok su ostatak činile pjesme uglavnom sa albuma The Con i So Jealous dok sa predzadnjeg albuma Sainthood, koliko se ja sjećam, nisu izveli ni jednu. Dobro je što nisu pokušali sintetizirati te stare pjesme već su ih izveli u originalnom analognom obliku. Nije da su starije pjesme toliko bolje već se puno bolje prenese emocija bez bubnjajućeg syntha u pozadini. Reakcije publike su bile očekivano polarizirane. Tako je na nove pjesme uglavnom histerično reagirala mlađa populacija (mene je nekako najviše dotakla epska balada Now I'm all messed up) dok su stariji kužeri sa oduševljenjem dočekali starije favorite poput trade mark pjesme Back in your head te također omiljenih The Con, Walking with a ghost, Where does the good go, Alligator, Call it off i ostale. Bend se, osim naravno sestara koje su se izmjenjivale na vokalu te akustičnim i električnim gitarama, sastojao od bubnjara, klavijaturista, basista i gutarista. Sestre su uglavnom pjevale u dvoglasju dok su u solo dionicama pomalo vukle na Karen O. Unatoč aranžerskoj razlici između starih i novih pjesama, sestre su uspjele stvoriti općeniti feel good osjećaj, osim dobrim pjesmama, iskrenim i poštenim nastupom te zavidnim vokalnim sposobnostima jednako tako i karizmom koja se posebno očitovala u par govora koje su održale između pjesama. Pa su nas tako zašpotale zbog pušenja, opisale posljedice secondhand napušavanja u Beču dan prije koje su naravno uključivale gomilu junk food-a te navele par edukativnih stvari što se tiču trenutno aktualnog referenduma (svaka čast na informiranosti). Nekako nakon svega viđenog, imam osjećaj da smo ulovili sestre u čudnom periodu. Da li će ispasti da je ovo prijelazni period prema mainstreamu, ili samo uspješni eksperiment nakon kojega će se vratiti natrag u alternativu, za to ćemo morati pričekati sljedeći album, nadam se samo da neće opet proći četiri godine. Bez obzira na navedeno, radi se o jako simpatičnim sestrama koje znaju pisati pjesme široke potrošnje i iste izvoditi na način da im povjerujemo u to što pjevaju, što i nije mala stvar.

tomislav // 08/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos