Zbog vremenskih neprilika na ličkom dijelu autoceste A1, stigao sam tek na kraj svirke predgrupe MOSKVA, u kojoj su momci na bini uživali u destrukciji posljednje pjesme, a cura, inače pjevačica benda, gledala ih je iz publike. Šteta, jer nadao sam se uloviti ih i čuti, da li mogu simpatičnu atmosferu s albuma, prebaciti na svirku uživo. Brzim pokretima, ekipa zadužena za raščišćavanje pozornice maknula je njihove rekvizite, a iza njih su već čekali glasvegaski. Kako im je omot albuma "Later...When the TV Turns to Static", kojeg promoviraju na turneji, dizajniran linijski, tako su i bubnjevi, pojačala i ostali dijelovi na sceni označeni u istom tonalitetu. I to kako. S izolirtrakom. Totalni d.i.y. A na kutijama na kojima stoje pojačala istom tehnikom "izvezeno" je "Opposites", na jednoj, i "Attract" na drugoj kutiji. Zanimljiva igra riječi, ovisno s koje strane se počinje čitati. S tim u mislima, na pozornicu su došli James, Rab, Paul i Jonna. James se definitivno fura na Strummera, no s visinom me malo iznenadio. Činilo mi se da je viši. Zalizana kokotica, majica bez rukava na Lennona, crne hlače i cipele uz bijele čarape. Tip izazivača nevolja iz glasgovskog predgrađa. Uz bok mu je basista Paul s majicom "Working Class Hero" i bez ponekog zuba, kao da je upravo izašao iz nekog okršaja sa susjednom bandom. Jamesov bratić Rab, izgleda malo ozbiljnije, dok im bubnjarka Jonna, koja je s njima od 2010, nekako diže prosjek. Možda zato jer je šveđanka. S par prilično nerazumljivih riječi započeli su s prve dvije pjesme s novog albuma, naslovnom i Youngblood. Svi su se zvukovi ubrzo nakon početka svirke posložile, i nije bilo druge nego konstatirati da Glasvegas odlično zvuče uživo, a James osim svojim specifičnim pjevanjem plijeni pažnju i stavom na pozornici. Prvi hajlajt dočekali smo svi zajedno uz It's My Own Cheating Heart That Makes Me Cry i zborno pjevanje ".. what's the story morning glory…". Tu su otpuštene sve kočnice, ako ih je i bilo. Bend je izgledao raspoložen, a i publika je sudjelovala na najbolji mogući način, pjevanjem i skandiranjem. Uz takvu svirku začas su najavili Geraldine, jedan od singlova s prvog albuma, što je značilo i da će uskoro kraj. A tu su nas dočekale također starije pjesme Ice Cream Van, do pola odsvirana samo uz zvuk synta i Jamesov glas, da bi pred kraj explodirala, te Go Square Go, koja je opet bila potpomognuta od strane publike, pogotovo dio "here we here we here we fuckin go". Naravno, bis nije bio upitan. Iznenađenje je bila Flowers & Football Tops u akustičnom Jamesovom solo izdanju. Iako više tu pjesmu preferiram u punom gitarističkom sjaju, shvatio sam ovo kao poseban poklon zagrebačkoj publici. No, tu se nisu zaustavili nego su nas počastili s još tri stvarno emotivne pjesme, I'd rather be dead than be with you, Daddy's gone i Lost Sometimes, pozdravili nas i ostavili u nadi da ćemo češće gledati koncerte bendova kao što su Glasvegas.

pedja // 28/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos