Ovomjesečni močvarni indie/post/naočale/punk gig je ugostio američke A Day In Black And White i dva domaća benda, Man Zero i Shadows Never Die. Na ove posljednje sam nažalost zakasnila, ali vjerujem da je ponajviše zahvaljujući njima Močvara bila solidno popunjena, s obzirom na dan u tjednu i ponuđeni program. Naime Močvarom su tumarale zavidne količine oskudno odjevenih tinejđerica u različitim stadijima pijanstva - od blago pripitih koje se izvijaju na zvuke (moram reći, grozomorne) indie/avant/art/emo-rock slušaone by DJ Pero (ne znam što mu bi, znao je pristojne slušaone raditi nekad davno) do apsolutno strganih koje u wc-u grle školjku i rigaju dušu, dok im prijateljice drže kosu. Sumnjam da je ta najezda djevojčica imala ikave veze s Man Zero, a još manje s A Day In Black And White. Shadows Never Die su očito emo heroji u svojoj školi.

Man Zero sam vidjela drugi put. Prvi put je bilo u Papillonu s Death Disco. Svirali su šest stvari, opet. Ne znam jel' im to neki uobičajeni set. Ali zvučali su puno bolje, što mogu u mnogome zahvaliti razglasu u Močvari prema kojem je onaj u Papillonu mačji kašalj. Nakon poprilično dobrog Man Zero post rocka došli su i A Day In Black And White. Gore spomenute djevojčice su u očekivanju zadnje svirke plesale po cijelom podiju što je, čini mi se, jako razveselilo dečke iz benda. Možda su mislili da su one tamo zbog njih. Ali nisu bile. Čak su se i oni počeli glupirati na pozornici, plesati i pjevati pjesme na playback. Kad su zabrujale gitare plesanje je prestalo, a oni su poručili da samo zato što muzika dolazi s te strane, a ne iz DJ kabine, ne znači da moraju svi stati s plesanjem. Pjevač je pokušavao uspostaviti neki kontakt s publikom, ali to mu baš i nije pošlo za rukom jer publika nije bila pretjerano zainteresirana za druženje s njima. Većinom su svirali materijal sa zadnjeg albuma ''Notes''. Kombinacija post rocka i hardcorea koju izvode mi je zvučala prilično dobro. Taman kad mislite da će sad neka lagana post rock melodija, presijeku vas vrištanjem i svrdlanjem gitara. Najviše skakanja po sceni je izvodio basist, uz svesrdnu pomoć pjevača/gitariste, dok je drugi gitarist stajao mirno na svojoj strani pozornice i na miru si svirao, uz pokoji nervozni ispad. Bubnjar je naravno bio velik i istetoviran. Tak to nekak obično ide kad je ostatak benda ''kad se okrene bočno ljudi se pitaju kud je otišao'' reda veličine. Moram još spomenuti i čepiće za uši koje su gitaristi nosili. Svjetlili su u mraku. A Day In Black And White su svirali samo pola sata. Bisa nije bilo jer ga nitko nije tražio, bar ne u dovoljno velikom i dovoljno glasnom broju. Kako je pjevač cijelo vrijeme pozivao ljude da se dođu s njima družiti nakon koncerta i popiti koje piće, jer oni ovdje nikoga ne poznaju i bilo bi im jako drago, baš mi je bilo nekako tužno što su dobili tako mlaku i nezainteresiranu publiku koja je izgledala kao da je došla u Močvaru kupovati ploče i bedževe (kojih je bilo u izobilju po pristupačnim cijenama), pa su usput nabasali i na neki koncert. Mislim da A Day In Black And White to stvarno nisu zaslužili.

ana // 17/04/2006