Debi album hrvatskog post-rock banda koji zvuči svijetski. Promocija je u KSET-u, 19.X (ponedjeljak), a potom i u Močvari, 11.XI (srijeda) sa švedskim Jeniferever.

Man Zero su počeli s radom 2002. nakon burnog, turbulentnog i bolnog razlaza Karpis, obećavajućeg noise-rock banda iz Đurđevca koji je imao solidne šanse nametnuti se relevantnoj domaćoj sceni koja se okupila oko Earwing Records pokojnog Bare. Tada novo oformljeni Man Zero, o čijem nastanku imena 'čovjek nula' bi se mnogo toga moglo govoriti jer ih je netko jako dobro klepnuo izokrenuvši im smisao prijateljstva i povjerenja u čistu prevaru ...bio je prisiljen krenuti od nule i sa nule.

No, Man Zero je bez obzira na to vrlo brzo pronašao svoj stil u kombinaciji instrumentalnog post i noise-rocka kojeg su imali takoreći u malom prstu jer su prethodno tokom '90-tih prošli kroz nekolicinu neuspješnih lokalnih bandova svirajući punk, grunge, hardcore, noise i math-rock, te su kroz izvjesno vrijeme počeli nastupati i po daleko širem području Hrvatske s povremenim koncertima po ex-Yu regiji. Do 2007. s njima je postavu činio Josip Kudumija - Joco (ex-Kelly Meickle, Joe 4, odnedavno Joe 3), a nakon toga ekipa se ustalila u formaciji Igor Domjan (bubnjevi), Elvis Šimunic (bas) i Tomislav Biškup (gitara). Upravo iz tog perioda kada su imali jedan od najzapaženijih (a i najznačajnijih) nastupa u sklopu Žedno Uho Festa (11.V 2007.) datira ovaj album kojeg su snimili za svega 4 dana u Kramasonic studiju kod Nikše. Album je odgađan pune dvije godine, brižljivo je produciran, poliran i miksan (Nikša & Man Zero), a specijalno je masteriran u Chicagu kod Carl Saffa. Kroz 50-tak minuta instrumentalističkog post-rock formata, "Telemark" prikazuje Man Zero u bogatom i raskošnom nonšalantnom izdanju gdje se neprestano isprepliću melodični riffovi, ambijentalna glazba i raznoliki pasaži sa natruhama ekspresivnih harmoničnih eksperimenata (uvodna "Changing place"), a osobitu pažnju band je poklonio melodijama kombiniravši amplificirani električni i distorzirani gitaristički zvuk. Bez obzira na prisustvo samog maga Hrvoje Nikšića koji je u većini skladbi dodao svoj zaštitni pečat obogativši zvuk synthom, fender rhodesom, vokoderom i još ponekim efektima, najjači adut Man Zero drži na vlastitim tehničkim sposobnostima uigrane i koncizne svirke s kristalno jasnim melodijama. Kada se kaže da je nešto zaista lijepo, mnogi parametri se sukobljavaju u kriterijima i načelima po kojima se sastavlja mozaik pojma ljepote koji varira od osobe do osobe. No, u ovom slučaju tehnička gipkost i profinjeni smisao za sklad harmonije i melodija igraju daleko važniju ulogu od energije koju su Man Zero pretvorili u rafiniranu suptilnost za izražavanje svojih fantazijama okupiranih ambijentalnih impresija. Teško je nekome tko nema smisla za estetiku objašnjavati pojam ljepote koja je relativna, no Man Zero su cijeli konglomerat prethodno stečenog znanja, vještine i iskustva iz prošlosti peglajući po mnogim stilovima rocka skoro od početka '90-tih naovamo kada su prolazili brojne faze kroz Dogs Body, Eto Zvuk!, Karpis... ispolirali na tanane prizemljivši se u doskoku s emocijama koje pogađaju dušu. Premda instrumentalni post-rock često zna biti dosadan, monoton, pa i naporan za slušanje, ova tri vrsna glazbenika su vješto izbjegla zamku letargije (osobito u središnjim brojevima "The life you wanted" i "Nods and approval") iskoristivši gotovo sav dio magičnog arsenala skladajući sasvim nepretenciozne, ali vrlo zahtjevne kompozicije neprestano ih gradacijski filajući s novim riješenjima. Uz nezaobilazne riffove, ponekad su to tremolo pasaži, ponekad distorzije koje nisu prenaglašene, katkad fingerpicking stil, amplificirani zvuk gitare, odriješiti Igorovi udarci na bubnjevima ili prostorne harmonije melodičnih Elvisovih basova, a sve skupa za uho zvuči vrlo ugodno i nebeski prozračno jasno. Zato je teško riječima opisati svu suštinu ljepote zvuka kojeg ima ovaj album, osobito na završnoj temi "Echo of my cowboy boots" gdje se uključuje i sam Igor Pavlica na trubi kao da se pojavio Mark Isham u jednoj od svojih vještih, blago psihodeličnih inkarnacija. Ista skladba ima i dodatni bonus koji počinje narativno na engleskom jeziku, a pretvara se u sukladni, vrlo jednostavni minimalistički sedmominutni 'skriveni' izvod. Perfektno.

Od dizajna omota (Niko Potočnjak), preko produkcije do sadržaja, ovo je jedno od istinskih remek djela hrvatskog underground post-rocka 2009.

Nemam riječi. Na svjetskom nivou.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/10/2009