Lydia Lunch i Retrovirus su uništili Tvornicu u jen-dva-tri. Mali pogon, ponedjeljak, 100-200 ljudi, toliko o statistici. Lydia Lunch je publiku streljala pogledom, ismijavala reakcije na svirku, ismijavala reakcije na ismijavanje, evo sad je čujem kako mi se ruga, a onda joj se nešto svidi. Ideja da je neki momak sigurno došao sa svojim dečkom na maturalnu ili štogod slično pa ga pita je li mu zgodan, je li on pojam zgodnoga Hrvata za njega i cijelu nam Hrvatsku, a što god da mu je smjestila u pitanje, dobila je pozitivan odgovor tako da je bilo samo zabavnije. Retrovirus zvuči opako dobro, a Lydia opako, zlobno i bolesno. Nastup je savršeno uigran, uvježban, dok se improvizacija čini potpuno prirodnom. Ukratko, Lydia Lunch i Retrovirus su održali fenomenalan no wave koncert, iz perspektive osobe kojoj je doživjeti koncert no wave legendi totalni gušt. Neću stati na tome, već podižem za izjavu da su mi učinili tjedan boljim, pa i mjesec i još više. Retrovirus su: Weasel Walter na gitari - više dođe kao manijak Walter, zvani Weasel; Bob Bert na bubnjevima - Sonic Youth, Pussy Galore, Chrome Cranks; Tim Dahl na basu - Child Abuse, The Hub. Zagrebačka je publika time bila zakinuta za još jednu legendu, Algisa Kizysa (Swans, Foetus), ali mi se čini da Tim Dahl mnogo više dodaje nego što oduzima. Čovjek možda nije legenda u istom smislu, ali ima fenomenalan rad ruku i u par je navrata odsvirao stvari za koje nikad ne bih pomislio da se mogu odsvirati basom. Usto, okamenjeni, tupi badass izraz lica mu uopće ne odmaže.

Bob Bert je najvjerojatnije imao najteži dio posla jer je svaku stvar držao pod kontrolom, cijelo vrijeme. Njegov je ritam jedini dio formule koji ima čvrstu strukturu, bez kojeg niti jedna stvar ne bi imala smisla, a jedini je koji si nije dao oduška u stvaranju buke. Manijakalni Walter, zvani Weasel, većinom se vremena činio kao da promišlja o nastanku svemira, kao da mu svirka ne oduzima previše koncentracije, štoviše - kao da mu pomaže u rješavanju problema koji muče mnoge teoretičare fizike. Sve do trenutka dok napokon ne digne nogu koju uporno drži na kočnicama i ispusti zvijer iz sebe. Lydia nas je vodila svojim putem. A ta staza je već dobrano utabana, od te prve sprdnje nad reakcijama do prepričavanja događaja: malo o New Yorku, malo o Teenage Jesus, 8 Eyed Spy i još puno, puno sprdnje. Kad god bi se oglasio netko iz prvih redova - s provokacijom ili u odgovoru na njenu provokaciju - Lydia bi ispalila žestoki protu-odgovor u milisekundi. Komunikacija s publikom joj je najbolja koju sam ikada doživio na nekom koncertu, a mislim da nam se niti jednom nije zahvalila nakon navale uzvika i pljeska. Njen je glas (naravno) totalno drukčiji u odnosu na snimke od prije tridesetak godina - još jednom: naravno - ali, to se uopće ne može uzeti u obzir kao nedostatak. Lydia to uvelike kompenzira komunikacijom i nastupom općenito. Kad već toliko pišem o komunikaciji, bile su još dvije zanimljive situacije od kojih je jedna prevulgarna, a da bih je mogao ublažiti, a druga nešto manje važna. Biram onu vulgarnu pa nek me cenzura odere, ako mora. Jedan od ona dva ranije spomenuta momka iz prvog reda je u više navrata imao kakav-takav dijalog s Lydiom u kojem je ona vodila svoju igru onako kako je htjela. Pa nas je tako odvela do priče o parkiralištu i seksu s nekim likom koji je prekinula njegova žena, popizdila da joj je kožu htjela oderati, a da bi se na kraju pridružila, nakon čega je krenula stvar Three Times Three (3×3). A to nije niti bio onaj vulgarni dio, u jednom je okršaju dala momku do znanja da će mu trebati kakva krpa kad završi s njim. E, tu ću ipak stati. Negdje između I woke up dreaming i Mechanical Flattery, odnosno tokom i nakon tih stvari, dobar dio publike je bio u transu i ekstazi, energija je prštila, energija je tresla, energija se dizala, to se ne može prenijeti niti video snimkom, a kamoli riječima. I tako, pun energijom od ponedjeljka navečer, cijeli utorak nisam bio gladan. Smiješno je i glupo, ali je tako bilo. Ni ujutro, ni popodne, ni navečer. Do srijede ujutro.

Svaka čast virusu i hvala na ručku.

trash // 17/12/2013

> vidi sve fotke // see all photos