Još jedan sjedeći koncert, ovog puta u Kinu SC. Nije da sam se bunila. Lijepo se zavaljate u sjedalo, bend gudi na pozornici, nitko vas ne polijeva pivom, ne gura, na dime vas. Jedino kaj se naravno ispred mene sjeo neki dvometraš, al ipak smo u kinu, jel', to tak ide. Ali uz Cougar, ovaj koncert je bio živi dokaz da je naša publika sasvim lijepo u stanju sjediti cijeli koncert dok njihov obožavani bend svira na pozornici, i obuzdati svoje porive da se ustane, nasadi se na pozornicu, zakloni pogled cijeloj dvorani i bez pol beda nasadi svoju pozadinu u facu osobama u prvom redu.

Dvorana je bila poprilično puna, svi su pristojno sjedili na svojim mjestima, osim omanje grupice obožavatelja s desne strane pozornice koja je neprestano pričala i radila nered, a neki od njih su si bili toliko kul i iznad svih da su cijeli koncert bez imalo srama pušili, dok su se svi ostali ili strpili dok ne završi koncert ili izašli van i nabrzaka popušili jednu.

Willard Grant Conspiracy su došli u šesteročlanom sastavu - bas/kontrabas, violina/viola, klavijature, gitara, bubnjevi i naravno Robert Fisher (glas/gitara). Fishera ne možete promašiti na pozornici. Gromada od čovjeka. Sad mi se činio čak i veći nego zadnji put u KSET-u. Ali kad zapjeva svojim dubokim baršunastim glasom koji ide od tihih, jedva čujnih dionica, sve do grmljavine, pomislite da nije ni čudo da je toliko velik. Pa mora toliki glas negdje stati. Sredina koncerta je bila malo previše polagana, pa su neki možda onako ugodno smješteni u mekane stolice u polumraku počeli tonuti u san, ali bome su se razbudili kad su Fisher i društvo zafrljili po gitarama i ostalom, i postigli nemalo podrhtavanje. U jednom trenutku su basist i gitarist (Jason Victor, kojeg ste mogli nedavno vidjeti u KSET-u sa Steveom Wynnom) skočili s pozornice i izveli pravo malo gitarističko orgijanje s herojskim solažama na koljenima. Toliko o mirnom i tihom americana bendu. U drugoj polovici koncerta Robert Fisher se odlučio malo razgibati pa je odložio gitaru, ustao i pjevao njišući se u ritmu i lupkaljući rukama po svojim pozamašnim oblinama.

Odsvirali su većinu novog albuma ''Let It Roll'', ali i presjek starog materijala. Kad se Fisher uhvatio usne harmonike poručio nam je da stvarno nije baš pametna ideja svirati to čudo ako imate bradu jer se stalno petlja unutra i čupa vas, na što je publika počela pljeskati, pa se Fisher zapitao jel se mi to veselimo njegovoj boli, što je opet izazvalo aplauz i završilo komentarom da on ima dovoljno boli i bez toga.

Gotovo svaka pjesma je imala svoju najavu, ali te najave se nisu puno promijenile od zadnjeg zagrebačkog koncerta, pa me počeo hvatati neki deja vu. Na kraju je i sam Fisher zaključio da mu je krajnje vrijeme da smisli nešto novo jer su ljudi počeli pljeskati već na prvih par riječi svake najave, automatski znajući o kojoj se pjesmi radi.

Jason Victor i klavijaturistica su cijeli koncert proveli u nekom svom filmu, stalno se smijući, pričajući, i općenito izgledajući kao da nisu baš dio benda, što je naravno potaklo špekulacije što njih dvoje zapravo mute. Jason je i onako djelovao kao da ne spada u bend i da mu je to sve presporo i premirno, pa je skakao naokolo, prangijao po gitari i općenito izgledao kao da pati od opasne hiperaktivnosti. Basist je, s druge strane, bio vrlo kul i samozatajan u svojoj crvenoj košulji i crnom odijelu.

Nakon sat i pol svirke Willard Grant Conspiracy su se vratili na bis na bučno zahtijevanje publike, a kada je i on završio i svi već krenuli prema izlazu, vratili su se još jednom. Ovaj put s malim podsjetnikom čije stranice su letjele na sve strane kako je Robert Fisher pjevao njihovu verziju Dylanove ''Ballad Of A Thin Man''.

Još jedan odličan koncert odličnih Willard Grant Conspiracy.

ana // 24/04/2006