Ove godine, na svom petom jubileju ekipa s Potliste složila je šarolik kolaž svojih prijateljskih bendova kako bi uz što prisniju atmosferu zalili još jednu uspješnu godinu djelovanja. Cijeli događaj imao je aureolu privatnog tuluma ekipe s Potliste, glazbenika koji su nastupali i njihovih prijatelja. Ostali ljudi bili su dobrodošli. Pretpostavljam da je to negdje i bila početna ideja kada su prije pet godina krenuli u organizaciju potlistinih tuluma. Logično, line up se sastojao od potlistinih miljenika Matije Habijanca-Marshmallow Notebooks, Benchwarmersa, Sleepyheadsa, Narančinog novog benda Esc Life, Riječana My Buddy Moose i žanrovskih izroda Gods of Chaos. Kao što vidite iz popisa, radilo se pretežno o bendovima o kojima se najviše pisalo protekle godine na Potlisti. Očekivana fina gužva u dvorištu Medike dočekala me taman dok me SMS od drugarice upozorio kako Sleepyheads fino rokaju i da su joj osvojili srce obradom Talking Headsa. Red za kartu bio je dovoljno dug da me spriječi da barem na trenutak osluhnem Vedrana i njegove Sleepyheadse. Vidim da su dosta često po Zagrebu tako da će sigurno biti prilike. Razlog zbog kojeg sam se u biti i dovukao u Mediku bio je novi Narančin bend Esc Life. Iako mu Hemendex nikad nisam oprostio uvijek sam poštovao i volio njegov rad u bendovima Polja lavande i Death Disco, nekad davno u Seven that spells i, po novom, u bendu Nine Romić. Nakon što je rasformirao Hemendex, Naranča je, s još par glazbenih iskusnjara, formirao sasvim novi bend. Ecs Life su, dakle, Ante Ljubičić iz Stillnessa na gitari, Elvis iz Man Zero-a na gitari i bubnjar Sanjin iz Umora. Muzika? Zamislite da je Hemendex pobacao sve one užasne sinteve i sada svira pitki i melodični rock nafilovan distorzijama, agresivnim basom i bubnjevima, slično onome što rade Go No Go i Benchwarmersi, samo za nijansu žešće. Esc Life je dokaz da je u Zagrebu nova moda svirati "gitaristički pop" , a bendove koje gaje takav senzibilitet nazivati "gitarističkim bendovima". Kako mi glazbene žanrovske odrednice nikad nisu bile jasne, a pogotovo ne danas, u kakofoniji raznih glazbenih žanrova i podžanrova, tako mi niti ova nije pretjerano jasna. Znači li to da ostali bendovi koji imaju gitare, a ne gaje isti senzibilitet, ili barem sličan, nisu gitaristički bendovi?! No, dobro. Muzika Esc Life ide fino ruku pod ruku s novim trendom i nadovezuje se na već navedene bendove spomenute par rečenica prije. Iskreno, očekivao sam malo više od Naranče i ekipe s obzirom na pedigre koji sva četvorica imaju u svojim instrumentima. Ovako, to je bila fina muzika za cupkanje u mjestu i lagano pijuckanje piva koja kako brzo uđe u uho tako i izađe. No, tek su se oformili, mlad su bend, energija je svježa, pa ćemo vidjeti kako će se razvijati. Nakon njih radikalni rez. Gods of Chaos uživaju kultni status underground atrakcije, a tako bogami i zvuče. Svojom kombinacijom grindcorea, death i black metala i svih onih ekstremnih muzičkih pravaca nisu baš pogodni za svačije uši, pogotovo ne uši ekipe koja je te večeri ipak bila baždarena za nešto nježnije melodije. Iako su poprilično odudarali od ostalih, uglavnom slatkastih i poprilično "nežnih" singalong bendova, većina ekipe je stoički izdržala polusatni nastup Gorana Pećanca i njegovih drugara. Iako gajim simpatije prema black i death metalu kojeg, doduše, kako vrijeme odmiče sve manje i manje slušam i pratim, a za muziku koju ju su Gods of Chaos povraćali na svojim instrumentima smatram vrijednom slušanja, sarkastični odmak, koji je u nekim slučajevima poželjan i opravdan, kod ove ekipe mi je ipak malo preglumljen. Na stranu to, jako dobra paljba brutalnih riffova i ritmova po moždanim vijugama.

Ne znam hoće li se ikad više ponoviti, osim možda na slijedećem tulumu Potliste, da nakon ovakvog benda nastupi kantautor čiji je glazbeni izričaj prvenstveno melankolične prirode, namijenjen tihoj i skoncentriranoj publici, ali eto i to sam doživio. Na red je tako došao hvaljeni krapinski kantautor Matija Habijanec poznatiji kao Marshmallow Notebooks. Iskreno nemam strpljenja za pijane ispade glazbenika na pozornici koliko god to nekom bilo simpatično ili u ovom slučaju opravdano prijateljskim tulumom, ili pak statusom koji glazbenik ima na Potlisti. Sori stari, ne poštuješ ti mene, neću ni ja tebe! Shodno tome sam vidno pijani nastup Matije Habijanca odlučio izignorirati i ostatak njegova koncerta provesti vani uz cigaretu i druženje. Zaista šteta jer me na Začaranoj močvari prije godinu dana Matija Habijanec u solo izdanju oduševio. Dvorište Medike je bilo lijepo popunjeno. Bilo je tu zalutalih ekipica sa svojim alkoholom, ekipe kojoj nije sjeo nastupa Matije Habijanca pa su čekali daljnji program, a i ljudi koji su jednostavno uživali u pitoresknom ugođaju unutrašnjosti Medike uz standardnu čašicu alkohola i razgovora. Matijinu kombinaciju s Benchwarmersima sam također propustio ušavši u Attack kad su Benchwarmersi već dobrano zagazili u svoj set. Bend čine Vatroslav, Tomislav, Jakov i Blake, četiri lika koji su, kao i ekipa iz Esc Life, već neko vrijeme aktivni po zagrebačkim bendovima poput Casual Elvis i Cripple and Casino. Benchwarmersi su kroz par mjeseci sviranja po zagrebačkim klubovima zadobili pažnju glazbene kritike, a sudeći po koncertu u Attacku, imaju i solidnu bazu fanova. Netko je napisao da su Benchwarmersi idealni bend za američke studentske tulume. Slažem se. Bend zvuči kao da se nalazite u nekom od američkih filmova koji je pun antisocijalnih indie geekova s debelim naočala prepisanih iz High Fidelitya. I nema u tome ništa loše, samo nije moja šolja čaja. Ljudi su veselo cupkali na njihove pjesme, a meni je jedino u uho ušla pjesma "It's not like", ostale su se utopile u jednoličnosti američke indie, gitarističke, pop i "štatijasveneznam" prosječnosti. My Buddy Moose je krenuo sa svirkom kada su promili u krvi ekipe u Attacku već bili na zavidnom nivou tako da je za vrijeme njihovog nastupa koncertna atmosfera bila na vrhuncu. S obzirom na količinu ljudi koja se u tom trenutku nalazila u dvorišta Medike, u Attacku je bilo definitivno premalo ljudi. No unutra je svejedno bio dernek. Ruke u zraku većine okupljenih i zborno pjevanje najzagriženijih fanova bilo je zaista lijepo za pratiti. Zadnji put sam My Buddy Moose slušao u Vintage Industrial baru gdje su održali koncert ko' da su drvene Marije, a ne jebeni rock and roll bend. U Attacku su zaružili onako kako i doliči jednom bendu koji se krasi epitetom klupske atrakcije i svira taj nesretni rock and roll. Zaista su zvučali osvježavajuće, mada su uglavnom vrtjeli po starijem materijalu. Siguran sam da je čašica više i poprilično pijana atmosfera u Attacku kumovala da se i oni puno lakše opuste i odvrnu ta pojačala. Iako su, po autoru ovih tekstova, poslije "Shine, shine, shine" zapali u jednoličnost i monotoniju "americane" koja ih je u početku odvajala od drugih bendova, ovaj koncert je taman sjeo da popravi opći dojam o bendu, ali i probudi nadu da će s novim materijalom napraviti finu pomutnju u glavi kao i sa "Wonderful Feeling Of Emptiness". Sve u svemu dosta mršava glazbena večer za moje uši s obzirom na količinu bendova i nadu koju sam polagao u iste, ali neka, malo se cupkalo na bendovima, vidjelo se hrpa dragih ljudi, popričalo se o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a bogami se i fino zalilo. I to je nekad dovoljno za dobar provod.

Sretan rođendan Potlisti!!!

vedran ž. // 04/03/2014

> vidi sve fotke // see all photos