Napokon nas je posjetila jedna od najvećih jazz pjevačica danas, koja je na vrhu već dvadeset godina. Posebno jer je zbog vulkanske prašine na Islandu prije četiri godine odgođena prva šansa da pogledamo njen nastup na popularnoj Jazzarelli, gdje su stvarno nastupile sve velike jazz izvođačice današnjice. Tada sam pomislio da je izgubljena šansa za njen dolazak uopće. No, kada je prošle godine pjevala u Srbiji, ponadao sam se da će netko imati sluha da je dovede i u Zagreb. Iako se prošle godine to nije dogodilo, sada je napokon počastila naš grad svojim nastupom. Iako je iza sebe imala već osam albuma, tek debut albumom za diskografsku kuću Blue Note, Blue Light 'til Dawn, krenula joj je karijera eksponencijalnom putanjom koja i dan danas traje. To je i pokazala večerašnjim koncertom, definitivno smo dobili glazbenu porciju o kojoj smo donedavno samo mogli sanjati. Lisinski je bio ispunjen skoro do kraja, sam koncert kasnio je cca pola sata, ali nitko nije bio nervozan i napet. Velika šteta je što nije bilo dozvoljeno službeno slikanje, tako da je kolegica Edi, koja je bila zadužena za vizualni dio koncerta, ostala praznih ruku.

Oko 20h prvo je na pozornicu stupila prateća grupa, gitarist Brandon Ross je krenuo u laganu improvizaciju, a nedugo zatim stiže i Cassandra uz velike ovacije publike. Koncert je otvorila baladom "U Don't Know What Love Is", koja je ujedno i prva pjesma na albumu Blue Light 'til Dawn. Nakon otpjevane pjesme na hrvatskom je rekla dobra večer i najavila da će svirati kompletan spomenuti album. Nastavila je pjesmom koju je napisala za preminulog oca, "Tell Me You'll Wait For Me", a svi u publici smo se čudili otkud izvlači svoje vokalne dionice. Prateća grupa muzičara, sve vrhunski improvizatori, pratili su njenu igru u stopu. Jednako su oduševljavali i gitarist Brandon Ross, kontrabasist Lonnie Plaxico, pijanist Jon Cowherd te bubnjar John Davis. Svatko je imao svojih pet minuta slave, jasno pokazujući da je ovo ekipa s kojom nema šale. Pjesma "Hellhound On My Trail" izazvala je oduševljenje najavom autora pjesme Roberta Johnsona, kojom je grupa duboko zagazila u blues. Kako je koncert odmicao, Cassandra je bila sve opuštenija. Primjerice, dok je John Davis izvodio solo na bubnjevima, smjestila se iza benda i zaplesala. Na par minuta, otprilike na sredini koncerta, nakratko je napustila pozornicu, pustivši dečkima da se do kraja razmašu. Vrhunac je bio na samom kraju s pjesmom "Blue Light 'till Dawn". Tu su svi kompletno sebe dali do kraja. Wilsoničin glas išao je gore dolje po glazbenoj ljestvici kao gudalo kontrabasa.

Za bis je ostavila pjesmu "Strange Fruit" s albuma New Moon Daughter. Na bis su prvo izašli bubnjar i basist, a nakon toga i Cassandra, koja je pratila kolege svirajući crveni fender telecaster, poprilično avangardno. Publika je zvala na još jedan bis, ali na žalost to se nije dogodilo. Samo se pjevačica pojavila na pozornici da još jednom pozdravi publiku.

Cassandra Wilson nije samo jedna od najvećih jazz pjevačica današnjice, već jedna od najvećih pjevačica. Točka. U njezinoj glazbi ima koketiranja s mnogim glazbenim pravcima. Prisutni su soul, country, blues i rock. Tko je bio večeras u Lisinskom, mogao je osjetiti tu atmosferu i kombinaciju stilova. Koncert za pamćenje i pričanje.

A tek smo na početku festivala.

jura // 09/04/2014