Dočepali smo se festivalskog prostora oko 18h i odmah po dolasku u kamp ulovili mjesto na suncu. Nema veze. Nije ni to loše pošto iz šatora zbog toga izlaziš već oko 8 ujutro ili čak i ranije, i ostane ti cijeli dan za ostale aktivnosti pa makar one bile izležavanje na plaži, liječenje mamurluka ili nešto treće. Inače, sve je išlo kao po špazi. Vrata se otvorila u minutu prema najavljenom rasporedu, bendovi su počinjali točno prema rasporedu i u zakazano vrijeme, i što je najbitnije, nisu se uopće preklapali. Što se tiče cuge i klope ništa neobično, osim nešto veće ponude ribe po previsokim cijenama s obzirom na ono što se dobilo. No nema veze niti za to...

Kako je sve išlo prema rasporedu, tako nas tek nekoliko minuta nakon ulaska pozdravlja Diskodelija, to jest, bend koji je svirkom imao čast otvoriti prvi SuperUho Festival. Šibenski su bend i imao sam ih već prilike pogledati krajem prošle godine kad su otvarali svirku prije Girls Against Boys. No osim toga moram priznati da su mi taj puta činili dosta energičniji i bolje mi sjeli nego te večeri. Možda zbog toga što smo netom prije njihovog početka tek stigli i nismo još stigli upiti festivalski prostor, ili možda zbog nedostatka ljudi? Tko zna. Uglavnom, čekamo album da bi donijeli pravi sud o tome.
Nakon Diskodelije na ''Drugom stage-u'', na prvom ''SuperUho stage-u'' uskoro su trebali početi Black Lips. Bili su najavljivani kao jedan od vodećih imena festivala, no meni su se već na prvu činili kao foleri. Možda malo pretjerani pridjev, no nisam uopće shvatio čemu toliko euforije kod okupljenih ispred pozornice prije njihovog nastupa. Ostavli su na mene mlak dojam zbog cijele te tinejđerske spike. Nešto kao (punk-) rock (-abilly) bend za veselice i zajebanciju. Nije da su neusvirani ili da to sve to rade pro forme, nego je sveukupni dojam takav da ih nisam mogao ozbiljno shvatiti niti pod razno. Kad gitarist ima ful ozbiljnu facu jer svira, a prije toga si je zabio cigaretu u nos, i pri tom izgleda kao najšarenija i loše obučena lutka sa brkovima iz treš izloga, odmah mi na pamet padaju kojekakve druge stvari. Npr. Keith Richards sa cigarom u nosu... jok. Nick Cave sa cigarom u nosu i za pianom? Isto ne. TI, Antenat, Rose Windows, Bernays Propaganda, Tuxedomoon, National ili bilo koji drugi bend sa festivala mi ne bi više pasao za neku američku tinejđersku zatupljujuću seriju od njih. Nije mi jasno što je to u njihovom nastupu toliko provokativno i nepredvidivo, i čime osim nekoliko finih melodija tjeraju ljude da ih slušaju. Možda baš ta neopterećenost bilo čime. Nakon otprilike pola odgledanog nastupa odlučili smo pošteno prođirati festivalskim prostorom da dobro snimimo lokaciju. Osim već spomenutih šankova sa klopom i cugom, bio je tu i jedan mrch štand Dirty Olda sa festivalskim i bendovskim majcama, cd-ima i lp-evima. Ništa posebno reklo bi se, no upravo dovoljno i unatoč sveukupno malom prostoru veoma dobro osmišljeno. Stejđevi su jedan nasuprot drugoga okrenuti pod 90 stupnjeva i između odvojeni velikim starom kamenom građom. Što je još bolje, odvojeni su jedan od drugog tek 20 sekundi hoda. Tako se seoba publike dešavala svakih cca. sat i pola, kako bi neki od izvođača završio pa je i nakon dečkića iz Black Lips došao red na idući bend.

Kao skočit ću samo do šatora na brzinu. Samo da nešto uzmem i odmah se vračam. Aha. Na putu prema kampu i s desne strane puta bio je smješten taj Drugi stage i kako su u vrijeme mog prolaska taman počinjali Seven That Spells stao sam da okinem koju fotku. A kad ono... Oni su totalno čudo!
Nekolicina onih koji su bili na putu prema kampu ili iz njega, a nikad sa 7TS nisu čuli, stali su skupa samnom . Uglavnom stranci koji ih nikad prije nisu slušali. No ono što ih je fasciniralo bila je naprosto izvrsna svirka. Od usporavanja i ubrzavanja tempa tom finoćom da čovjek samo slušajući ih nikad ne bi pomislio da je sve snimljeno u živo, a ne da se tamo neki producent nije igrao sa kojekakvim faderima i gumbićima. Uz to dodajte sve moguće prelomljene, 2-trečinske, 3-četvrtinske, slobodne i još neke svemirske ritmove koje su vjerojatno oni sami izmislili, dodajte (ponekad) psihodeličnu fuziju basa i gitare i dobili ste odličan bend na kojeg je publika otpustila sve kočnice. Čagalo se na sve strane, al osim toga raja je konačno dobila bend koji ima glavu i rep. Hrani sve glazbene apetite jer su dovoljno plesni, zanimljivi, različiti i mogao bih tako nabrajati u nedogled. Uglavnom, do šatora nisam bio, a 7TS-ov nastup smo odgledali do kraja, no veselio nas je i ostatak bendova te večeri, jer redom su tek trebali nastupiti The National, ABOP i na kraju Repetitor. Odlično! National nikada unatoč svim tim koncertima koje su održali kod nas nisam gledao. Nisam niti jedan od onih 1000 ljudi koji su 2004-te bili u KSET-u na njihovom prvom koncertu. Bože do kud smo došli kad moraš biti tolki hipster da se (s oproštenjem) kurčiš s koncertom na kojem nisi bio, samo kako bi ispao još malo više cool. Kako god, to u neku ruku odaje trenutnu veličinu nekog benda, a to su u ovom slučaju The National. To vjerojatno i objašnjava zašto se pola prostora ispred Superuho stejđa napunio još i prije njihovog početka, a dio je sa 7TS otišao zauzeti pozicije još kad su ovi svirali. Kad su konačno počeli imali su rekao bih i najbrojniju publiku cijelog festivala. Kako ih kod kuće nisam nikad pretjerano slušao, nisam bio niti nešto posebno uzbuđen radi njihovog nastupa pa sam skroz neopterećno pratio koncert. Neke bendove ili njihove albume često povežeš s nekim razdobljem života i prvo kad čuješ tu muziku, asocira te na neki period u kojem si doživio nešto lijepo, tužno, romantično, itd... slušajući upravo taj bend. Svi imamo barem jedan ili dva takva, a nekako imam filing da su The National upravo takav bend mnogom broju ljudi. I meni su neke njihove pjesme baš odlične no njihova dinamika mi je za razliku od 7TS-a bila malo pretroma. Da ih obožavam vjerojatno bi imao malo subjektivnije mišljenje, no i ovako su mi bili dobri. Imali su i gore spomenutih emotivnih trenutaka kad su na bisu akustično odsvirali stvar od koje je publika otpjevala kompletan tekst, a nisam bio siguran jel Matt u jednom trenu, već među publikom, pustio suzu i zagrcnuo se, ili se nasmijao baš od srca. No imali su korektan nastup. Kanije mi je kolega Bir poslao sms ''..ipak smo gledali umorni The National...'', podsječajući me na mail koji sam poslao u toku dogovora oko odlaska na festival, u kojem sam napisao kako će se prva dva dana bend razvaliti od svirke, cuge i pratijanja i da će treći dan biti čangrizavi i tromi :) Nemam s čime usporediti ovaj nastup osim sa snimkama s youtuba, no svaki show je zasebna priča, isto kao i publika i ambijent, pa sam viđenim ostao veoma zadovoljan. Vremena za odmor nije bilo jer ABOP su upravo trebali početi. Vidio sam par snimaka i čuo samo super komentare vezane za njih, i zbilja. To je bend koji elektronsku plesnu mjuzu ne puštaju pomoću playera, već je izvode u živo. Ubojita ritam sekcija ne ostavlja puno odmora za predah i raja je ponovno u čagici. Bez previše filozofiiranja smo se prepustili jednom djelu nastupa, no ipak nas je put odnio prema kampu i tu smo se zeznuli. Prevarili sami sebe i nismo se vratili da bi pogledali zadnji bend te večeri. Po svim komentarima koje sam čuo, no od povjerljivih izvora, bili su odlični, no isto tako i da su vjerojatno najbolji nastup iza ili čak i prije njih imali upravo Seven That Spells a mi smo se ako ništa drugo barem dobro naspavali, jer čekao nas je drugi dan sa brdom odličnih bendova.

SuperUho prvi dan

SuperUho drugi dan

SuperUho treći dan

mario m. // 11/08/2014