Druga večer je bila Sinjska večer. Kad već alka može napraviti turneju po Zagrebu, što ne bi i bendovi. Publike je bilo iznenađujuće puno obzirom da je radni dan i da su bendovi u većem dijelu tek probili granicu opskurnosti ili se jednostavno radi o sinjskoj enklavi u Zagrebu.

Prvi predstavnici su bili Nosači zvuka. Iako se isprva čine kao nemušta mješavina funk-rocka Songkillersa i boogie Kojota uz tu i tamo koju fusion solažicu na gitari i klavijaturama, što je nastup dalje odmicao, to su pjesme postajale sve kompleksnije i bolje. Vrlo brzo su prevazišli komparacije sa Nežnim Daliborom i prešli na teritorij Built to Spill i ostalih velikana koji ne koriste gitaru samo kao sredstvo ritma i melodije već i za građenje različitih stavaka unutar iste pjesme. Za to su najzaslužniji gitarist/pjevač Cvitko Galić koji zna da ne treba forsirati gitaru kada za to nije vrijeme te klavijaturist Toni Domazet koji je cijelu zvučnu sliku obljepio psihodelijom. Oni su jedan od onih bendova kod kojih postoji velika razlika između tzv. komercijalne strane tj. singlova koje izbacuju i pjesama sa studijskih albuma. Naime, singlovi Ljubavna i Ti imaš sve su instant zaboravljive pjesmice koje ocrtavaju potpuno drugačiju sliku o bendu koji može puno više od toga što je sada zorno pokazao.

Drugi predstavnici su M.O.R.T. O njima i njihovom debutu Odjel za žešće su puno pisalo u zadnje vrijeme, uglavnom kao o najboljem bendu u hrvata. Album im zvuči kao pijana seansa Jona Spencera i Franci Blaškovića uz očekivanu dozu šlampavosti. Ni uživo ne zvuče drugačije, osim što Spencera zamjenjuje Duane Denison. U tom trenutku su najviše podsjećali na livanjce Andrija. Prvo što upada u oči je 'nije mi dobro' scenski nastup pjevača Johna u potkošulji koji sa svojim kreštavim atonalnim zavijanjem sa sinjskim naglaskom daje onaj prijeko potreban faktor različitosti. Dosta podsjeća na Edi Maružina. Budući su odlučili pojačati agresivnost do granice izdržljivosti, dosta psihodelije i različite dinamike prisutne na albumu je izgubljeno pri čemu je najveći gubitnik gitarist Zvrk koji je na albumu znao pjesmu sa dva poteza potpuno preusmjeriti. Ovako se pretvorio u mašinu za ispucavanje agresivnih rifova. Tek na zadnjem medleyu kada su iskombinirali Butthole Surferse i Let3, je psihodelični moment donekle došao do izražaja i to prvenstveno zbog različitih vokalnih efekata dvojice pridruženih članova. Usprkos svemu su uspjeli odličan i furiozan set. Skoro sigurno uz Punčke trenutno naš najžešći bend uživo što i nije mala stvar.

Za kraj su nastupili Kinoklub. Oko njih se u zadnje vrijeme lomi dosta koplja, da li su nove zvijezde hrvatske rock scene ili pozeri koji pokušavaju jeftinim trikovima doći do neke zarade. Klinci ih obožavaju, ali ovi malo stariji i ne baš toliko. Čak su ušli u kolokvijalni govor: kada treba opisati nekoga tko te živcira, kaže se da sigurno sluša Kinoklub. Slušajući ih ovako uživo, nije teško shvatiti i zašto. Sve pjesme su iste, ista pop-punk šablona koja pokušava biti kao Green Day, Offspring, NOFX pa čak i Blink 182, a zapravo više podsjeća na abominacije poput Busted. Tekstovi su uobičajeni, ljubav je super pa kada je i neuzvraćena. Cinično đubre kakvo jesam, teško mi se uživjeti u taj feel good mindset. Nije da imam što protiv takvih bendova, jednostavno nisu moja šalica čaja. Čini se da se publici, pogotovo mlađoj sviđaju pa tko sam ja da im sudim.U ovom slučaju treba jednostavno reći: ne znam što je dobro, ali znam što mi se sviđa.

tomislav // 10/10/2014