S dotičnim sam se sreo prije četri godine na jednom od izdanja Škugorovog Žednog Uha. Simpatični buco na bubnjevima s live nastupa Hüsker Dü, koje sam gledao preko Youtubea, nije se pojavio. Umjesto njega, na pozornicu se ušetao živi leš s japankama na nogama opušteno jedući bananu. Oborio me s tim. Iako mi je Chuck Prophet i njegov roots-rock priuštio da vidim geekovski ples Ante Tomića, a Goribor poštenu dozu nervoze, Grant Hart je ipak, za mene, bio zvijezda večeri. Hart ima tu karizmu jednog od zadnjih romatičnih rock trubadura koji će izgleda ostatati samo mala poslastica za odabrane glazbene sladokusce. Utjecajan da, ali ne i poznat. Tako i treba. All i know is,  people say i'm influential rekao je u prošlogodišnjem dokumentaracu Every Everything: The Music, Life & Times of Grant Hart režiranog od strane Gormana Becharda. Zar nisu najveći samo to i bili?

Koncert je počeo solo. Sam s gitarom. Ja sam nažalost uletio na sredinu meni omiljene Far from Heaven, da bi nedugo zatim Grant pozvao članove benda ESC Life da mu se pridruže na Green Eyes. ESC Life prati Grant Harta na regionalnoj turneji na kojoj su manje više prošišali sve veće gradove od Beča do Sofije. Bend sastavljen od ekipe iz dobro znanih bendova Stillness, Man Zero, Hemendex i Umor, a koje je očito spojila ljubav prema college rocku/indie rocku i tako tim lijepim melodijama, bio je i više nego dostojna pratnja. Dečki su prašili momački, vjerojatno još uvijek ošamućeni činjenicom da sviraju s likom koji je sa svojim bendom njima i mnogim drugim promijenio živote. Naranča (bas) i Ante (gitara) cijeli su koncert imali dječji smail preko lica i bilo ih je zaista gušt gledati kao odljepljuju na hitove svojeg heroja. Očekivano najveće ovacije i delirij poručile su pjesme njegovog matičnog benda, a i set lista se nije nešto znatnije promijenila od zadnjeg gostovanja u Zagrebu. No, to nije bilo ni bitno. Ležeran pristup glavnog antiheroja i njegovog pratečeg benda prenijelo se i na publiku, pa su svi obrasci rock koncerta pali u vodu i večer je sve više ličila na opušteno druženje starih prijatelja koji su se, nakon pokoje čašiće više, latili gitara i odsvirali nam svoje najdraže pjesme nama najdražeg benda.

"Ovo je bilo prekrasno. To je najbliže što ćemo ikad biti Hüsker Dü-u" zaključila je frendica dok smo veselo preskakali nepregledne lokve na savskom nasipu u patikama natopljenim vodom.

vedran ž. // 24/10/2014

> vidi sve fotke // see all photos