Postoje li uopće mali i veliki bendovi? Što znači biti mali bend, a što veliki? Nedavno sam se našao u raspravi o tome da više nema velikih bendova, čije pjesme oduševljavaju mase, a i pojedince. Nikako se ne mogu složiti s takvim tvrdnjama. Veličina benda ne mjeri se brojnošću publike pred kojom nastupa, a niti veličinom njihova opusa. Veličina benda je u nečemu drugom, što se teško može opisati riječima, veličina benda se mora doživjeti u njihovom nastupu uživo. Po tom kriteriju su War on Drugs u svakom pogledu veliki bend.

Gledao sam ih prije nekoliko godina u snovitom i intimnom ambijentu ljubljanskog Starog grada, a ovoga puta u nešto manje intimnoj maloj dvorani Rockhala u luksemburškom Esch-sur-Alzetteu, u gradu nekoć poznatom po eskploataciji ugljena i čelika, a danas po sveučilišnim i kulturnim sadržajima. Sterilan prostor male dvorane Rockhala možda ne odiše posebnim šarmom, ali su zato tehnički i akustički uvjeti za koncerte na zavidnom nivou, a to je upravo ono što bendu poput War on Drugs savršeno odgovara.

The War on Drugs su i dalje na turneji promocije svoga izvrsnog prošlogodišnjeg albuma "Lost in the dream", trećeg po redu u relativno kratkoj karijeri u kojoj se glavni autor i gitarist Adam Granduciel kretao između War on Drugs i suradnje s nekadašnjim suosnivačem Kurtom Vileom i njegovim Violators. Ova inkarnacija War on Drugs uključuje uz standardnu gitara-bubanj-bas postavu još i dva klavijaturista, odnosno povremeno alt saksofon. Već je druga stvar, polu-hit "Under the pressure" najavila pravi festival sviračke virtuoznosti. Granducielov vokal sa tvrdim akcentom i malim "zavlačenjem" u izgovaranju zadnjeg sloga riječi (neka mi fonetičari oproste na ovom amaterskom opisu) odaju neupitnu fascinaciju Bobom Dylanom, ali svirački je to nešto sasvim drugo, stilom i zvukom sve više podsjeća na virtuoznu nenametljivost jednog Jeffa Tweedya. Naravno, ni ostatak benda nije zaostajao u glazbenom nadahnuću, odsvirali bi svaku stvar kao da je im posljednja, bar te večeri, što je razgalilo čak i uobičajeno pospanu luksemburšku glazbenu publiku.

Redovni dio koncerta trajao je kakvih sedamdesetak minuta, setlista je u velikoj mjeri uključivala stvari sa recentnog albuma "Lost in the dream", a valjalo bi izdvojiti vrlo nadahnute verzije "An ocean in between the waves" i "Red eyes" s moćno odsviranim instrumentalnim dijelovima. Encore je uključivao čak pet stvari, što je zapravo predstavljalo drugi dio koncerta, i unatoč izboru malo sporijih i lakših stvari (osim vesele Baby missiles) dovelo je koncert do sviračkog crescenda.

U stotinjak minuta svirke The War on Drugs pokazali su izvrsno sviračko znanje i (unatoč rijetkoj komunikaciji s publikom) dojmljiv svirački nastup. U atmosferi solidno popunjenog malog Rockhala dokazali su da ispunjavaju sve kriterije da budu veliki bend. A ti kriteriji, kao što sam i napisao na početku ovog reporta, mogu se doživjeti samo u vrhunskim nastupima uživo.

lovel // 02/11/2014