Mješavina heartlanda i krautrocka oduvijek mi se činila ne baš sigurnom formulom za uspjeh, naročito budući je do pojave War on Drugsa izostao izvođač koji bi ih uopće pokušao efektnije spojiti. Na svoja je prva dva albuma, klasičnijem rock izdanju "Wagonwheel blues" te klavijaturama i reverbom natopljenom "Slave Ambientu", bend predvođen Adamom Granducielom formirao je svoj prepoznatljiv zvuk. Svoj su vrhunac dosegnuli albumom "Lost in the Dream", koji je njegove vokale okružio nekima od najboljih gitarskih i klavijaturističkih linija ovog desetljeća, stvarajući tamne i bogate glazbene pejzaže čija je koherentnost činila album smislenim i stvarnim za svakoga tko je imao volje odvojiti vremena da posluša Granduncielove priče.

Budući da je "Lost in the Dream" bio velik uspjeh kod publike i kritičara, činilo se da je taktika Granduncielovog (pozitivno) tmurnog emocionalnog ogoljavanja nepogrešiva u iznjedrivanju kvalitetnih glazbenih komada. Služeći se tom logikom, bend je na novom projektu frontmena dodatno gurnuo u prvi plan, upirući reflektore dublje u pore kvalitete njegovog songwritinga i vokalne izvedbe. Nažalost, čini se da je upravo ta odluka dovela do razloga koji su "A deeper understanding" za bend učinili korakom unatrag sa raznih gledišta. Prvi (ne i punokrvni) singl "Thinking of a place", izbačen je još u travnju, povodom "Record store daya" i primljen prilično dobro među slušateljima. Osobno sam ga doživio kao "hladan tuš" budući je manjak bilo kakvog pravog build-upa, imalo intrigantnih dinamičkih promjena ili kvalitetnog liričkog sadržaja ostavio 11 minuta i 12 sekundi dugu pjesmu kao prenapuhanu i besciljnu gnjavažu koja, kasnije pozicionirana kao sedma pjesma na tracklistingu, najavljuje usnuli i neinspirirani zadnji dio albuma.

Iako album sadrži nekoliko i više no uspješnih glazbenih trenutaka, od kojih se posebno ističu singlovi "Holding on", "Strangest thing" i naročito ozbiljan konkurent za pjesmu godine - monstruozna "Pain". Svojim je smislom za dinamiku i bendu karakterističnim "1-2" gitarističkim/klavijaturističkim prijelazima ona upravo sve ono što je "Thinking of a place" na papiru trebala biti. Ipak, tu nije kraj Granducielovih problema, budući da "Thinking of a place" ni na koji način nije izuzetak, već je dio dubljeg, fundamentalnog problema koji se ukorijenio pod površinom zvuka instrumenata. Slušanjem albuma u komadu itekako se dobiva snažan osjećaj da je War on Drugs bend koji polako ali značajno slabi, a Adam vođa koji se i sam pomalo izgubio u magli vlastite tugaljivosti pa kao da ni sam više ne zna zašto je tužan. Tu se djelomično događa ono što je često "smrtna presuda" mnogim albumima ili komadima glazbe - gubitak smisla. Iako su glazbeni aranžmani i više nego korektni, izvedbe zvuče pomalo bezvoljno i mlako, a prvenstveni je razlog tome sam Granduciel koji, uz svoju nimalo uvjerljivu vokalnu izvedbu, ne daje slušatelju ni zanimljivosti na tekstualnom području. Tako se često koprca u Jim-Morrisonskim prirodno-pejzažnim rock klišejima koji djeluju sve samo ne iskreno ili kao djelo čovjeka koji je svoju bol tako srčano dijelio na svojim prošlim izdanjima. Nažalost, to pokazuje da iako Grandunciela često uspoređuju s Dylanom, on nema ni kvalitete ni karizme da takve usporedbe opravda. Da ne bi došlo do nesporazuma, spore i tih pjesme nisu jedine slabe točke albuma, te čak i najbrža "Nothing to Find" reciklira stare trikove pa tako doslovno krade gitarski sporedni riff s daleko nadmoćnije 2An Ocean in Between the Waves" (Lost in the Dream) i oko njega gradi pjesmu.

Za kraj mogu reći da sam se u ovoj recenziji vjerojatno koncentrirao na lošije aspekte albuma budući da sam se vodio njegovom labavom usporedbom s "Lost in the Dream", te da unatoč svojim problemima koji su postali očitiji ogoljivanjem bendovog zvuka, i dalje nudi i više nego isplativo glazbeno putovanje. Kao što je War on Drugs često oslovljavan "the" bendom za roadtripove, tako se i "A Deeper Understanding" može usporediti s jednim - samo što ovaj trip vodi na već poznatu lokaciju, uz većinom manje zanimljive stanice i prilično monotoniju vožnju. Ne mogu reći da sam optimističan glede budućnosti benda, osim ako u rukavu drže neki prijeko potreban zaokret ili osvježenje. Čak su i u sferi produkcije na albumu prisutne neke u najmanju ruku upitne odluke, poput one da se na svakoj drugoj pjesmi niotkud pojavi kreštavi fuzz gitarski solo, gotovo 50% glasniji od ostatka miksa. Tako se u trenucima kada po treći puta sluša već odavno ispranu Pixies tiho/glasno formulu koja u ovom izdanju zvuči kao da gitarist davi povećeg dinosaura, slušatelj zapita u kolikoj su mjeri War on Drugs postali "one trick pony". Na kraju ipak treba biti pošten i oprostiti im ovaj omanji "misstep", jer napokon, u srodnim je žanrovima granica između grandioznog i ispraznog prilično tanka.

(Ivan Blažinović)

ocjena albuma [1-10]: 7

terapija // 04/10/2017