Jedan događaj takvih grandioznih proporcija u koji se posljednjih godina pretvorila Brucošijada FER-a nužno vuče uz sebe svu silu pluseva i minusa. U nastojanjima da prvi nadmaše druge poželjno je, pa i vrlo preporučljivo, oboružati se dozom strpljenja, parnim brojem promila i općenito pozitivnim stavom. Jednom kad su ti preduvjeti zadovoljeni, stvoreni su uvjeti za odličan provod u okruženju za koje bi najbolji opis bilo - intenzivno.

Zbog tlocrta fakulteta je vrlo teško procijeniti o kolikom se konkretno broju ljudi tu radi, ali dojam je da se, uračunamo li i pučanstvo koje je došlo "cugati na Martinovku", može pričati o otprilike pedeset milijuna posjetitelja. U prostoru koji je sve samo ne koncertni, takva masovna invazija, logično, nakon odrređenog vremena rezultira onim neodoljivim zavodljivo-omamljivim miksom vonja ustajalog znoja uz suptilnu aromu krvi i blata i ustajalog znoja upakiranu i zamotanu u duhanski dim (znakovi za zabranjeno pušenje su ove godine konačno dobili smisao u vidu promocije headlinera) i znoj. Realno, ipak je ovo bila 33. godina održavanja, muke Isusove su se mogle očekivati. Loša pošalica, znam.

Pa ipak, stavimo li sve to skupa (i još pokoju otegotnu okolnost) sa strane i koncentriramo se na ono zbog čega ste vjerojatno otvorili ovaj članak, mišljenja sam kako je, gledajući isključivo koncertnu stranu cijele kaotične priče, malo tko otišao kući nezadovoljan. Brucošijada FER-a nije tu da iz prvog reda u miru uživate u svirci vašeg malog omiljenog benda, na njoj nećete otkriti neko novo uzbudljivo ime o kojem ćete sutra pričati prijateljima niti ćete, budimo realni, u devedeset posto vremena uopće vidjeti što se događa na pozornici. Ono što vam ovaj event nudi je ta, samo na papiru (dobro, i na ekranu) naizgled odbojna opcija da ispresavijani i izudarani zajedno s nepreglednom ruljom urlate svima vam dobro znane hitove nauštrb činjenice da morate disati. Poseban je, složit ćete se, i vrlo rijedak osjećaj da vam je istovremeno očajno i predivno. Na glavnom su stageu za zagrijavanje poslužili Straight Outta Fridge. Na njihovu žalost, nerealno je bilo očekivati odaziv ikoga osim najzagriženijih fanova ako ni zbog čega drugog, a onda zbog zakona velikih brojeva koji nalaže da ćete na Martinovki susresti minimalno sedam poznanika s kojima ćete osjetiti potrebu proćaskati. Posebno su šarmantan nastup odradili uvijek rado viđeni gosti zagrebačkih klubova u danima oko svetog Domagoja, riječki Irci Belfast Food. Ovi su ljudi iskusni meštri od fešte, ples je apsolutno zagarantiran. U tim je trenutcima on još uvijek i fizički bio sasvim izvediv, tako da sve što je potrebno za tulum u irskom stilu bilo tu. Red melodičnih poskočica, red sladunjavih balada i svi sretni i zadovoljni. Zbilja, osvrćući se oko sebe, primjetio sam da manje-više svi posjetitelji imaju osmijeh na licu i sjaj u oku, što ovoj gospodi može biti najveći kompliment. Na pozornici su kao doma, i to se osjeti. Potpuno opušteni i samopouzdani, a takvima nije teško vibracije prenijeti i na publiku. Još da vječito koncertiranje podebljaju dugo najavljivanim novim albumom, ne bi im se imalo apsolutno ništa za zamjeriti. Neka uđe u zapisnik i kako vaš izvjestitelj vjeruje da je Van iz grada, koliko god možda bila prožvakana, jedna od jačih domaćih pjesama u ovom mileniju. Narod koji si je priuštio ulaznicu (bile su, naravno, rasprodane) je očito dobro proučio satnicu budući da je već pri prvim taktovima uvodne Pos'o, kuća, birtija legendarnog Zabranjenog Pušenja došlo do karakterističnog stiskavca koji nije popuštao do daljnjeg. Pušenje pak na radovnoj bazi snima albume ali se ta činjenica na njihovoj set listi ne da primijetiti. Siguran sam, doduše, da im nitko to nije pretjerano zamjerio. Mora da je prokleto ugodan osjećaj biti u poziciji da imaš dva sata apsolutnih, neospornih, čistih hitova. Jednostavno, Zabranjeno Pušenje je jedan od onih rijetkih bendova za koje čovjek misli da im nije fan, ali kad dođe na koncert osvijesti da u biti zna refren ama baš svake pjesme. Redale su se tako Bos il' hadžija, Pišonja i Žuga i Guzonjin sin a petnožilni singalong i generalna ekstaza su ih pratili ruku pod ruku. Zbog festivalskog karaktera ovog događaja, ostali smo uskraćeni za još pokoju hitčinu na bisu, ali to nije umanjilo visoku ocjenu ovog gastro-erotskog spektakla. Jednostavno, ljudi posjeduju preveliku artiljeriju uboda da bi se išta moglo prigovoriti. Da bi Jurassic park doživljaj bio potpun, organizatori su se pobrinuli da nam pokažu još jedan primjerak balkanskih rock dinosaura. Uslijedile su, naime, Majke. Bare i ekipa su koncert započeli kao da su za vrijeme Pušenja i oni bili u šutki (koja je, usput budi rečeno, bila konstanta i uporna, i kad je trebalo i kad nije) - zvučali su umorno i raštimano. Reakcija publike je također isprva bila mlaka, kao da smo se svi skupa nekako ispuhali. Tome je pridonijela i činjenica da su dečki malo "lutali" sa set listom te nam svirali i neke recentnije i šarolikom uzvaništvu slabije poznate pjesme. Iskreno, držim da je u ovakvim vremensko-prostornim okvirima (svirke su trajale sedamdesetak minuta) ipak pametnije držati se best of set liste, jer smo ovako ostali uskraćeni za neke od najvećih uspješnica. Ipak, kako su se pjesme redale, razina energije i dobre vibre je proporcionalno rasla. Bare je zauzeo svoj dobro poznati gard propovjednika/proroka koji mu, takvom iskrivljenom i osušenom, tako savršeno pristaje da ostavlja dojam utjelovljenja rock'n'rolla, te nas gađao ravno u srce svojim bluzom. Stvari su eskalirale pred kraj, u prekrasnim izvedbama Odvedi me i Vrijeme je da se krene u grupnim "Mišo Kovač" aražmanima. Koliko se god možda posljednjih godina kompromitirao i estradizirao, samo jedan odlazak na koncert Majki je dovoljan da osvijestite da je Goran Bare živući rock, i to mu nitko ne može oduzeti. A onda, nešto sasvim drukčije. Domaće su rock snage prepustile pozornicu srpskim hip hop velikanima. Standardni problem u odajama FER-a je i ne baš reprezentativno ozvučenje, pa tako momci iz Bad Copyja nisu uvijek bili najrazumljiviji. Taj se problem ipak pokazao minornim budući da se ispostavilo kako su svi sasvim solidno upoznati s njihovim versovima, a pogotovo onima sa zadnjeg albuma Krigle. Timbe, Sky i Ajs već petnaestak godina kruže od legendarnosti do irelevantnosti i nazad. Trenutno su ponovno u naponu snage, imaju vrhunski "novi" album s kojim su postigli zavidan uspjeh među mladeži i zacementirali se na sam vrh regionalne scene. Za razliku većine trenutno vrlo aktualnih gangsta i trap izvođača na ovim prostorima, Bad Copy ne glumata i ne preserava se, već nam pričaju sasvim životne i vrlo uvjerljive priče u kojima se možemo prepoznati. Atmosferu su zagrijali (hm, zagrijali) već negdje u početku sa Posle 10 i Prestajem da pijem i znalačaki to koliko-toliko održavali pred sad već ipak iscrpljenom masom.

U ranim jutarnjim satima, nastupila je i metal-hejt-punk atrakcija Mortal Kombat. O kakvom se kaotičnom glazbenom stilu radi vam može posvjedočiti činjenica da je od naroda koji je bio dovoljno izdržljiv da ostane i na njihovoj svirci, barem pola imalo majice "na bendove", i to u rasponu od Dimmu Borgira do Brkova. Ništa čudno, dapače savršeno logično - čuju se utjecaji i jednih i drugih. Na moju žalost moram priznati da sam za vrijeme njihovog koncerta većinu vremena proveo u (uspješnoj!) potrazi za izgubljenom jaknom, pa ih nisam doživio u punom sjaju. Ono što mogu posvjedočiti je da su u potpunosti odani svom "teški metal ili nikakav metal" motu. Tehnički potkovani, brzi, žestoki i bijesni. Niste ni svjesni koliko vam smetaju određeni aspekti egzistencije u 21. stoljeću dok vam Mortal Kombat to na svoj specifičan duhovit način ne ukaže. Što se tiče sporednog "mini" stejdža, bilo ga je nemoguće sustavnije popratiti budući da bi onda velika većina vremena bila potraćena na probijanje groz gomilu. Iz onoga što se dalo vidjeti u pauzama vam mogu reći da je Porto Morto imao gosta na violini, da Them Moose Rush ulazi u "svjetsko, a naše" kategoriju te da je She Loves Pablo privukao uvjerljivo najviše publike, što nije nikakvo čudo budući da sviraju iz muda i to se vidi i čuje na kilometar. U solidnoj su formi bili i dečki iz Pankreasa, pogo je bio vrlo žestok. Kao najveća enigma ostaje Das Univerzitas. Techno/disko/punk/pop uz vidno pijanog pjevača u pet ujutro djeluje pomalo uznemirujuće. Zanimljiva ekipa s čudnovatom glazbom, u svakom slučaju. Nastupio je i KinoKlub, ali o tom nemam previše za reći.

Kada se prisjetim prošlogodišnjih blijedih izdanja Kawasaki 3p-a, TBF-a i Debelog Precjednika na glavnom stejdžu FER-ove brucošijade, ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je ove godine bilo puno bolje. Mogao bih tu sad napisati floskule o tome kako se nadam da će se organizatori do slijedećeg izdanja pozabaviti ventilacijom, brojem ulaznica koje puštaju u prodaju i sličnim "detaljima", ali budući da se to neće dogoditi, ne preostaje ništa drugo nego pomiriti se da je ovo istovremeno najgori i najbolji tulum u gradu.

ujak stanley // 10/11/2014