Kada se osvrnete oko sebe i osvijestite kakve bljuvotine nam u državi uživaju ogromnu popularnost u okvirima pop glazbe, lako je moguće da vam se zgadi za tri života ta mediokritetska komercijalna zabava za muzički ograničene i okrenete se nekim drugim, suvislijim zvucima. Negdje na razmeđi ta dva svijeta (ni vrit ni mimo, reći će neupućeni) već dugi niz godina egzistira bend Stampedo predvođen prepoznatljivim licem i glasom dobre stare Ivanke Mazurkijević. U Zagrebu u prosjeku nastupaju jednom godišnje, taman da ih se zaželimo. Izbor je ovaj put pao na Vintage Industrial Bar.

Početak je kasnio preko sat vremena, organizatori su valjda htjeli dati priliku i onim nadobudnicima koji su gledali prijenos novog Dinamovog europskog posrtaja da vide cijelu svirku. Za slučaj da su se zbilja vodili tom logikom, mislim da se pokazalo kako i nije imalo previše smisla, budući da su ogromnu većinu publike činile žene, i to u rasponu od 35 do 50 godina. Ništa zato, možda nisu gledale tekmu ali su se bar za to vrijeme stigle solidno nacvrcati, a posljedično i naplesati.

Stampedo je jedan od onih bendova za koje se uvijek čekalo i očekivalo da naprave taj "korak više" i uđu u prvu ligu domaće "alternativne" (ma znate što hoću reći, ona ekipa koja iz godine u godinu svira na Pozitivnom koncertu) scene. Iz današnje perspektive je teško definirati koji su ih točno čimbenici u tome spriječili, ali je s vremenom postalo jasno kako im to više i nije cilj. Bend već dugo vremena u potpunosti stagnira, s tek sporadičnim nastupima, a pokretačka snaga Ivanka se koncentrira na majčinske dužnosti i glazbu za filmove (Sonja i Bik, Kauboji). S jedne strane - šteta, prije svega jer se radi o vrlo dobrim glazbenicima predvođenim genijalnom pjevačicom koja osim što ima glas koji ide od napuklih dubina do dječjih visina posjeduje rijetko viđenu dozu karizme, simpatičnosti ali i urođene duhovitosti. S druge strane - koga briga! Ako su oni zadovoljni s tim, tko smo mi da im to, pobogu, zamjeramo. Ovako barem možemo biti sigurni da će na njihovim koncertima uvijek biti dovoljno prostora da se možemo pošteno isplesati okruženi ljudima koji zbilja poznaju i cijene rad benda, pa makar to bile i starije gospođe (šalim se, joj).
Zbilja, Vintage je ovom prilikom bio više nego poluprazan, skupilo nas se dvjestotinjak. No, to nikoga nije spriječilo da se dobro zabavi. A kad kažem nikoga, ne pretjerujem. Dakle, svi, od prve do zadnje osobe su se dobro zabavili. A to je jedino čemu ovaj bend i služi, pa možemo reći da su svoju misiju u potpunosti ispunili. Iz pjesme u pjesmu variraju nebrojenu količinu utjecaja, od čestih ska ritmova, do cabaret dionica, pa onda gypsy, country i rock upakirani u slatki i pitki pop paketić. Kao gost se u sredini koncerta pojavio Ivankin partner Mrle (za one koji ne znaju, iz Leta 3) te na ukulelama pomogao bendu u izvođenju fenomenalne pjesme Final Words koja se možda ne uklapa previše u Stampedov izričaj ali svejedno nam je sjela odlično, jednostavno zato što je odlična!

Redali su se tako uratci iz svih dijelova karijere, s posebnim naglaskom na prvi album Tandara Mandara i (zasad) posljednji Možda Stvarno, a Ivanka nas je podsjetila i na hitove iz doba suradnje s Milom i Putnicima. Regularni dio koncerta je, ,na opće veselje, trajao prilično dugo i taman kad smo pomislili kako se sve privodi kraju, na pozornicu su izašli gosti Surka na bubnjevima i Dugi na akustičnoj gitari, a Stanko Kovačić je bas gitaru zamijenio violončelom te su njih trojica započela jedan sasvim novi koncert. Predstavili su se kao "bis bend koji se zove Simbioza raka samca i moruzgve" te počeli svirati obrade svima poznatih hitova Rammsteina, Blura i sličnih. Ne može se osporiti interesantnost tog dijela nastupa, ali ću priznati i kako mi je, nakon dva sata živahnog i plesnog Stampeda, to djelovalo već pomalo zamorno i nepotrebno. Što se konkretno time postiglo?

No, što je tu je - i to smo nekako preživjeli, a ubrzo su se trojcu počeli pridruživati i ostali članovi benda pa se ubrzo na pozornici našao cijeli ansambl i to pri izvođenju ni manje nego više nego Ostala si uvijek ista Miše Kovača, koja je, moram priznati, zvučala super u ovakvom aranžmanu i Ivankinoj izvedbi. Kako je pjesma odmicala, polako je izgubila konture i pretvorila se u grupni jam u kojem smo, činilo se tako, uživali svi, a poglavito glazbenici sami.

Cijeli događaj je, nakon dva bisa, zaključen uspješnicom Dolje je bolje, a o tome koliko je svima bilo lijepo najbolje govori činjenica da je trajalo tri sata. Stampedo neka nas samo nastavi ovako jednom godišnje uveseljavati svojim performansima, i svi sretni i zadovoljni. Mali bend za velike fešte.

ujak stanley // 30/11/2014