Još jedna "punk fešta" u Attacku je povodom ovom tekstu. Taj se izraz, "fešta", iz nekog razloga često koristi kad se priča o koncertima, ali vjerujem da je ovaj put potpuno opravdan, pošto smo se tamo okupili prvenstveno zbog benda koji svira baš fešta-punk . Taj se bend zove Mean Jeans, dolazi iz Portlanda i ovo im je bio prvi put da su navratili u naše predjele. Sa sobom su poveli i najlogičniju od svih predgrupa ikad, bruklinški Nancy, a naravno da sve nije moglo proći ni bez domaćih snaga koje su ovaj put predstavljali The Celetoids. Pitajte me kako mi je bilo. Odgovor vam, kao stari majstor suspensea, neću dati odmah, ma koliko god vi za njim žudili. Idemo redom, strpljeni spašeni. Dakle, The Celetoids. Ovo je bio drugi put da ih čujem nakon njihovog (ako me sjećanje dobro služi, premijernog) nastupa, prije Catholic Guilt ove zime. Pošto se, zaključiste već, radi o novom bendu, nije zgorega ponovno napomenuti da su to dvojica mladića iz Modern Delusiona koja su uzela bubnjarku iz beogradskog Chresus Jista i sad s njome praše nabrijano-melodični garažni punk. Specifičnost njihova zvuka je to što imaju dvije gitare bez basa (jedna ga, činilo se, pokušava "glumiti") što je vjerojatno dobar način da se izdvoje iz mora (svojih, između ostalog) bendova koji sviraju sličnu muziku. U mojim im očima to i uspijeva jer mi zvuče vrlo prepoznatljivo i posebno, prepoznat ću ih odmah jednom kad ih budem čuo na radiju hehe. U tih par mjeseci što ih ne vidjeh, očito su sklepali i par novih stvari pošto im je nastup trajao nešto duže nego onomad, a ja moram priznati da od ove nedjelje baš iskreno volim taj bend. Simpatija na prvi pogled, ljubav na drugi. Dobro su se uklopili u ovu večer, pošto i oni sviraju uptempo punk prikladan za čagicu, a privukli su i finu količinu ljudstva za jednu predgrupu. Uzbudljivo je imati priliku gledati rađanje i napredak novog odličnog punk benda, i od srca im želim da uspiju. Ma što god to značilo. Jedva čekam da za koji tjedan izađe neki materijal konkretniji od zasad snimljene dvije pjesme, pa da mogu širiti radosnu vijest. Pošto je ovo samo moj izvještaj (lažem, pomogla je i Lea!) i samo moje mišljenje, drznut ću se konstatirati kako su Celetoids najbolji od svih Kvatrić punk bendova. Uvijek je super stvar kad čovjek mora dobro razmisliti prije nego što može ustvrditi na koga ga neki bend podsjeća. Bend koji je nastupio slijedeći bi trebao zauvijek biti predgrupa Mean Jeansima, kombinacija je jednostavno ubojita. Nancy je duo koji praši punk. Ako su Mean Jeans pop punk, onda su Nancy možda više punk rock, ali sve je to zajedno u jednom retro điru i funkcionira kao neskriveni hommage jednim i jedinim Ramonesima. Tako da molim da uzmete u obzir da dobar dio toga što napišem za jedan bend, vrijedi i za drugi.
Nancy, oni sviraju muziku koja je toliko bazična da čovjek ne može a da se ne smiješi. Ni manje ni više nego tri akorda, tup-tup, i udri brigu na veselje. Pritom veliku ulogu igra njihov vizualni identitet - pjevač, naime, ima polu-fudbalerku i zavodljive brčine, a nosi i jednodijelnu pripijenu opravicu koju je obogatio plaštom i gaćama preko nje, tako da izgleda kao jedan dosad nepoznat tip akcijskog junaka - onaj koji nas je došao spasiti od trijeznosti i mudrosti i učiniti nas pijanim veselim tupavim ljudima, baš poput njega samog. Da ne bi bilo da nitko nikad ne doživljava bubnjara, i on je valjda imao neki plašt. Ne znam, ne sjećam se. Ono čega se sjećam je da ta dva momka (koja kao da su zapela u vremenu prije nego što je punk znao da može biti politički i društveno osviješten) imaju par odličnih scenskih fora. Zakon je bilo kad su se iz čista mira usred pjesme ukipili na desetak sekundi, na opću nevjericu i smijeh. Totalno ću ukrasti tu foru ako ikad budem imao bend. Osim toga, pjesme najavljuju u stilu "This one is called - di bi dabu skibi didi wa para pa pa pa para, and it's for all you party people", tako da mislim da sad već kužite o kakvim se deranima radi. Svirali su oko pola sata i stvorili ugodnu, opuštenu i zabavnu atmosferu, a ujedno i pomogli u očuvanju atačanske tradicije da ćemo si prije šest puta zabiti hrđavi nož u trbuh nego pozvati predgrupu na bis. E da, još jedan simpatičan dio njihovog nastupa je bio kad se šest-sedam pankera ležerno provuklo kroz bekstejdž preko stejdža u publiku, pa sam onda pri slijedećem pohodu na wc vidio osoblje kluba kako šarafi ta vrata i lijepi na njih upozorenja. Ah Medika, never change. Jednom kad su Mean Jeans stupili na stejdž, parti je, po očekivanjima, ušao u svoj najintenzivniji dio. Točno vidim ove ljude kako sa 17 godina sjede na fotelji u podrumu bubnjareve obiteljske kuće, puše joint i maštaju o tome što bi mogli uraditi da si osiguraju da im život zauvijek bude jednako zabavan i bezbrižan kao što je sad(tad, jel'). I onda im je sinulo - "Pa DA!!! Napravit ćemo Ramones rip-off bend koji će pjevati o partijanju i dangubljenju! To će sigurno proći!" Uvjeren sam da nisu ni prvi ni zadnji klinci na ljepilu kojima je u takvoj situaciji tako nešto palo na pamet, ali, pogodite što - ovima je zbilja uspjelo! Hahaha! I sad ih, da prostite, boli kurac. Stvorili su si, prije svega svojim prvim albumom iz 2009., renome dostojnih nositelja Ramones štafete i sad su na glasu kao prava atrakcija. Tako da su i u Attack privukli finu količinu ljudi (mišljenja sam da nas je bilo preko sto) i svojim ležernim pristupom, odličnom komunikacijom s publikom i himničnim pjesmuljcima stvorili tulum za pamćenje. Jedino što bi nas moglo spriječiti da ga dugo pamtimo je činjenica da smo se zapili, i mi i bend. I baš nam je bilo fino, pogalo se, pjevalo i smješkalo na sve strane. A kad je tome tako, onda je ovaj bend ispunio svoju jedinu misiju. Dok ih slušate, a i gledate, evociraju vam slijedeće slike - bejzbol kape na glavama masnih kosa, mravi koji raznose komadiće trave po kauču, krvavo crvene oči lika koji vam priča o smislu egzistencije, deseci praznih kutija naručenih pizza razbacanih po podu i pas koji se posrao u kutu jer više nije mogao izdržati a nitko ga nije izveo tri dana. Po očekivanjima, Zločeste se traperice uživo najviše koncentriraju na uratke s prvog albuma, a i reakcija je publike na te stvari najbolja. Kao izliku za ovu turneju po Europi, izdali su ove godine kolekciju singlova i sličnih "otpadaka", što ne mora nužno bii loša stvar jer znači da bi nam se mogli vratiti već povodom promocije slijedećeg albuma. Koji bi morao ubrzo, ako se već furaju na Ramonese. Vidjelo se da su zadovoljni prijemom, baš kao što smo i mi bili zadovoljni svirkom, pa je sve eskaliralo u čak dva bisa nakon kojih je zaključena ova fešta. Ostao sam vam dužan odgovor na pitanje kako je bilo. Dakle, za one koji ne čitaju s razumijevanjem, bilo je izvrsno! Lijepo je čuti punk kao takav, bez prefiksa. Ide zahvala Doomtownu za vječito neumorno organiziranje najboljih (al ono debelo, neusporedivo, uvjerljivo najboljih) punk gigova u državi te, naravno, Ramonesima koji su bili nematerijalni sponzori i duhovne vođe cijelog događaja.

ujak stanley // 02/04/2015