Čudnovati basisti, drug Tito i domaće životinje. Tako bi se mogao opisati koncert Sunburned Hand Of The Man i Seven That Spells u KSET-u. Pitate se zašto? Pa da krenemo... Seveni su po ne znam koji put došli u još neviđenoj postavi. Svaka čast. Treba to znati. Ovaj put su tu bili alfa i omega Niko na gitari, Bruno na bubnjevima, Naranča na basu i Lovro na saksofonu. I totalno su rasturili. Naranča je skoro pa zasjenio Niku u općenju s gitarom. Zabranjeno za mlađe od 18. Majke su dječici pokrivale oči. Samo sam čekala ćudorednu policiju da mu neku kaznu dođe napisati. A tek ona bas solaža... Ajme... Divota! Bilo je i ''Skini se!!'' povika iz publike (muških), koje su pratili ''Nemoj molim te!!!'' urlici. Tako da je jedina osoba bez majice bio Bruno koji je to riješio odmah prije svirke. Praktično. Nakon 40-ak minuta svemura i psihodelije Seveni su uzeli bubnjeve i otišli. Uslijedila je malo duža pauza dok su gosti iz Bostona na pozornicu donijeli sve svoje rekvizite kojih je bome bilo prilično. Free folkeri očito nisu 'travel light' ljudi. Kad su se konačno opremili gitarist je navukao gumene crvene rukavice i izgledao tako da sam samo čekala da nabaci i gumenu pregaču, zgrabi motornu pilu i zaleti se u publiku. Početak svirke je iz petnih žila ometao neki tip u prvom redu kojem je životni cilj bio natjerati nekoga iz benda da obuče njegovu znojavu majicu sa slikom Josipa Broza Tita. Nakon deranja, mahanja i lamatanja rukama dotičnog mladića, pjevač/basist/šaman je uzeo majicu i obećao da će je obući kasnije. Koncert je počeo, prije neko šuštanje nego muzika. Gitarist (onda još nismo znali da je to) je u svojim gumenim crvenim rukavicama po podu prebirao po nekakvoj krami i proizvodio šušteće zvukove, dok je pjevač mikrofonom udarao u bubanj i povremeno nešto otpjevao. Ludi obožavatelj je odlučio pripomoći u pjevanju pa je počeo drečati u prvom redu što je toliko nanerviralo bubnjara da se ustao, uzeo Tito majicu i bez riječi mu je vratio natrag. To je izazvalo daljnje mlataranje, vješanje majice na mikrofonski stalak i neartikulirano glasanje. Nakon što mu je pjevanje postalo premalo zahtjevno odlučio je nešto i zasvirati pa je s pozornice uzeo zvečku i počeo je bjesomučno tresti, čak se popeo na pozornicu i valjda pokušao pridružiti bendu. Bubnjar ga je gledao kao da će ga pogoditi nečim.

Pjevač je za to vrijeme s bubnja prešao na ogroman štap kojim glumio nekakvog šamana valjda, pa je na njega okačio činelu i svirao. Kad ju je odložio dokopao je se nadobudni glazbenik iz prvog reda i počeo se njome mlatiti po glavi. E tu je bubnjaru pukao film. Prestao je svirati, oteo ovom činelu i rekao da ako ga ne maknu iz prvog reda, da oni više neće svirati. I zamolio ljude da im ne diraju stvari. Tip se primirio, a kasnije i maknuo, pa je koncert nastavljen. Pjevač je pokušao izgladiti stvari, ali je stvarno malo pretjerao s ljubaznim i prijateljskim izjavama. Šuštanje je konačno prešlo u pravu, i odličnu, muziku kad su se svi svirači sumnjivih predmeta uhvatili gitara. Ubrzo nakon toga je uslijedio konj na klavijaturama. Gitarist je naime na glavu navukao masku konja. Pa se ogrnuo zlatnim plaštem, stavio neki oklop i naprosto stajao. U jednom trenutko se djevojka iz prvog reda, koja je plesala cijelo vrijeme, zaletila na pozornicu i bacila se na konja u žaru ljubavi. Konj nije ni trepnuo.

Sve je to malo podsjećalo na No-Neck Blues Band, iako NNCK mi djeluju izvornije. Ipak su iz New Yorka, jel. Muzika je bila jako dobra, scenski nastup zabavan, jedino što je bend izgledao jako loše volje i nedruželjubivo (osim pjevača). Bis su htjeli odsvirati, ali kako je sve kasnilo već je bilo 0.30h pa se morali odustati od toga. Šteta.

ana // 19/09/2006

> vidi sve fotke // see all photos