Najlakše bi bilo opisati kao: došli, odsvirali Omegu i otišli, ali gdje bi bila zabava u tome? U petnaestak godina koliko postoje, 7TS su prošli razne faze od početne fascinacije sa radom Kawabata Makotom i njegovih Acid Mothers Temple preko post-rock psihodelije i sadašnje krautrock faze. Jedina konstanta, temelj, modus operandi i smisao postajanja je slobodno ploveća gitara Nike Potočnjaka i koncept benda iz 23. stoljeća u kojem nema rocka koji se vratio u prošlost kako bi svojim djelovanjem onemogućio takvo nesretno odvijanje događaja. Kako to u zadnje vrijeme sve češće biva, do statusa kojeg imaju sad na domaćoj sceni stigli su zaobilaznim putem neumorno svirajući, nastupajući i promovirajući svoje osebujno viđenje svijeta oko sebe. Kod svih prijašnjih nastupa na kojima sam prisustvovao jedna star je bila zajednička, a to je da je u nekom trenutku nastala dosada jer se ipak radi o instrumentalnoj glazbi i to ne onoj za široke mase već opskurnog žanrovskog opredjeljenja za koje pri inicijaciji stvarno treba imati strpljenja da se uopće shvati što se to pokušava tim dugačkim istraživanjima granica koncentracije reći ili postići. Na ovom nastupu dosade nije bilo prvenstveno stoga što se držalo jednog albuma kojeg se promovira i što je trajao relativno kratko, manje od sat vremena pa nije bilo vremena za odstupanja. Ono što prvo upadne u oči jest drugi gitarist Gordan Tomić iz Cojonesa koji je hendlao ritam gitaru kako bi Niko bez problema i opterećenja mogao stvarati kaleidoskope i kolaže sastavljene od zvučnog ekvivalenta sila prirode. Obzirom da su sada u fazi krautrocka, za očekivati je kako će naglasak biti stavljen više na ritam manje na melodiju što se i dogodilo te je stoga bubnjar Blake Fleming ex-Mars Volta definitivno najveća zvijezda nastupa što se vidi i po tome što je jedini imao svoj solo. Možda nema mehaniku kao Dinger ili virtuoznost kao Liebezeit, ali zasigurno zna držati tribalni ritam dovoljno dugo da skladbe svoju smislenu progresiju što za bend poput 7TS nije mala stvar. Treća strana piramide sad već dugotrajni član basist Jeremy White preuzeo je zajedno sa Gordonom vokalne dužnosti što je druga novotarija koja se primjeti odmah na početku nastupa. I prije su znali imati vokale Lidije Dokuzović, ali uvijek su služili samo za popunjavanje pozadine, nisu nikada kao sada bili u prvom planu. Dok su u prijašnja dva dijela trilogije više koristili monotoniju i repeticiju, sa Omegom su prešli na teritorij šamanskog etna čemu u velikoj mjeri doprinose mantroliki vokali nalik na inidijanske napjeve. Pjesme su očekivano dugačke, po barem petnaestak minuta svaka i ukratko bi se mogle opisati kao putovanje oko svijeta i kroz vrijeme. Tako se u jednom trenutku probijamo kroz prašumu da bi se našli na vrhu Himalaje te na kraju u Argentovom hororu. Poslušavši Omegu u cijelosti uživo mogu reći kako se radi o jednom od boljih albuma ne samo u svojem žanru već i općenito, Niko je napokon našao izraz koji mu najviše odgovara, dovoljno psihodeličan da zadovolji vjernu publiku, a opet dovoljno pristupačan da ga svi mogu proći bez straha od dosade i neslušljivosti, negdje na pola puta između ostalih projekata, nostalgične konvencionalnosti Otrovne Kristine i eksperimenata Jastreba. Publika je ostala vjerna te je i ovaj put više-manje napunila prepolovljeni Veliki pogon Tvornice kulture unatoč produženom vikendu i svesrdno prihvatila ono što su im 7TS ponudili, uopće ne sumnjam kako će dobar dio publike kupiti Omegu kada izađe u veljači. Uglavnom trilogija The Death And Resurrection Of Krautrock završena je na vjerojatno najbolji mogući način, sa nestrpljenjem se čeka novo poglavlje...

tomislav // 23/12/2017

> vidi sve fotke // see all photos