Paradise Lost definitivno zaslužuje mjesto u katedrali, vjerojatno bi tamo zvučali još bolje, ali budući da su na ovu turneju odlučili povesti Lucifera, Vintage Industrial Bar je izgledao kao sasvim pristojno mjesto za okultizam takve vrste.

Naravno, iza imena Lucifer krije se žena. I to kakva žena. Koja besramno grebe po najmračnijim udubljenjima duše. Njeno je ime Johanna Sadonis. U takvom slučaju, čovjek bi rado sam ponudio dušu vragu. Izbjegavajući klišeje okultne rock eksplozije, Lucifer je u korist ponovnog oživljavanja klasičnih proto-metal bendova 70-ih i bluesa, analogno ispunio prostor toplinom nalik onoj paklenoj. Sve je to super, ali lako se može uočiti da se u cijelu priču umiješao Cathedral. I sapunjaru na stranu, Lucifer se odlično nosi s tim. Uzori poput Black Sabbatha, Deep Purplea, Led Zeppelina i Blue Oyster Culta urodili su jedinstvenim plodom koji bi svatko normalan zagrizao. Glasom kojim Johanna poziva na grijeh, mlađahna verzija Fischera odlično prati na gitari. U svom tom ranoozyjevskom oponašanju uspijeva ostati svoja i vokalnim sposobnostima ujediniti svaku pojedinačnu notu u jednu savršeno skladnu cjelinu.

U cijeloj toj priči je Paradise Lost započeo novi odlomak prilično pesimistično. I to s No Hope in Sight, pjesmom s posljednjeg albuma The Plague Within. No, pesimizmu nije bilo mjesta jer je novi materijal napravljen vrhunski, jednim albumom uspjeli su objediniti cijeli žanrovski staž što je prilično zahtjevan posao s obzirom na njihovu raznolikost tijekom dvadesetpetogodišnje karijere.

Naravno, starije stvari nisu izostale pa je tako napravljen brzinski pregled jednog cijelog desetljeća. Na oduševljenje mnogih krenuli su s Widow i vratili nas u vrijeme kad je na zemlji vladao raj. Nemam naviku analiziranja setliste prije koncerata jer ne želim glumiti iznenađenje. Ali kod Paradise Losta iznenađenja nema pa su nastavili s naslovnom pjesmom nešto starijeg albuma Gothic. Od svog posljednjeg nastupa nisu mnogo toga promijenili pa je himnično krenula i Erased.

Prije nego nastavim ovo evanđelje po Holmesu, moram istaknuti kako mi je drago što njihov repertoar i dalje krasi pjesma Praise Lamented Shade s albuma In Requiem na kojem imaju zasluge pojedini članovi Septic Flesha, zato stričeku Antonu moj duboki naklon. Uslijedio je presjek s Victim of the Past gdje je Holmes ostao dosljedan sebi. Ta uloga glavne dive savršeno odgovara njegovom smislu za humor.

Postalo je jasno kako ga novi album tjera na alkohol pa se brzo prebacuje na Enchantment i ponovno s Flesh from Bone na Beneath Broken Earth. Kao da traži neki izgovor. Kao da šalje poruku s As I Die i završava s Requiem. Ako uzmemo u obzir činjenicu da u svojoj diskografiji dosada imaju četrnaest studijskih albuma, koji su prilično raznovrsni, teško je zadovoljiti svačije kriterije jer ne mogu svirati samo samo prva, srednja ili zadnja tri albuma. Zato je taj presjek odlično složen i s Mackintoshovim polusolažama sve zvuči savršeno skladno pa je njegova propala pankerska karijera zapravo jako pozitivna stvar. A onda krene ono lažno iznenađenje pa se vrate još nekoliko puta s još nekoliko stvari. Simbolično za povratak Return to the Sun pa Faith Divides Us - Death Unites i An Eternity of Lies te konačno biblijski za kraj Say Just Words... i ozdravit će duša moja! To je sigurno dok se god svevremenski ventilator vrti na pozornici. PS textić

Popis pjesama:
1) No Hope in Sight
2) Widow
3) Gothic
4) Erased
5) Praise Lamented Shade
6) Victim of the Past
7) Enchantment
8) Flesh from Bone
9) Beneath Broken Earth
10) As I Die
11) Requiem
12) Return to the Sun
13) Faith Divides Us - Death Unites Us
14) An Eternity of Lies
15) Say Just Words

veda // 28/10/2015

> vidi sve fotke // see all photos