I prošlog su vikenda, trideset i četvrti put po redu, brucoši Fakulteta elektrotehnike i računarstva imali priliku napiti se u ime činjenice da su upisali taj nadasve prestižni fakultet. Prije, za vrijeme i nakon upražnjavanja takvog vida proslave, zainteresirani su mogli, kao i svake godine, uživati u ponajboljem što ovdašnja više ili manje alternativna glazbena scena može ponuditi. No, kako je ova brucošijada, za razliku od većine ostalih, odavno prerasla okvire fakulteta (ne mislim doslovno, i dalje se u njemu održava), naravno da se novopečenim studentima pridružilo i mali milijun "ostalih" građana zbog kojih je Martinovka ponovno podsjećala na neopisivo živahan mravinjak u kojem čovjek može susresti na stotine poznatih i dragih lica. Zbilja, nema mi ništa draže nego nabaciti krug oko tog parka svake godine prije ulaska na samu brucošijadu i pritom proćakulati s nekim facama koje nisam sreo od tko zna kad. Što jest jest, ovo je jedan event koji se sad već s pravom može nazivati legendarnim, dovoljno je reći da ima tu moć da privuče cijeli grad da pije u istom parku, ako već i ne idu svi unutra. Ja sam dakako unutra išao, pa bi možda bilo pošteno da vam nešto o tome i kažem. Zbog gore opisanih uvjeta i razloga, propustio sam prvi bend Brain Production (ništa zato, gledat ću ih već sutra u Mediki) s Krka i usudim se pretpostaviti kako nisam bio jedini. Koliko god na papiru bilo laskavo svirati na jednom tako popularnom događaju, prvi bendovi uvijek posluže kao svojevrsno "topovsko meso" i na kraju ih vidi i manje ljudi nego što bi to možda bio slučaj u nekom klubu. Ušao sam zato na vrijeme da vidim Mašinko. I njima je brojka okupljenih ispred pozornice bila relativno mala, ali su zato ti momci i djevojke bili vrlo aktivna i zahvalna publika, spremni da sa svojim miljenicima pjevaju uglas svaki stih od prvog do zadnjeg. Pobogu, čak sam i ja, koji se nikako ne smatram fanom ovog benda, skužio da pola tih stvari već znam napamet koliko su melodične i zarazne, pa sam i sam tu i tamo podviknuo zajedno s ostatkom rulje. No, onda bi uletio jedan od onih stihova tipa "Glorija, ti si alegorija moje izgubljene mladosti" i vrlo brzo bih se prisjetio zašto je Mašinko još uvijek ipak samo zabava za djecu koja se tek počinju ozbiljnije interesirati za punk pa su im njihovi pjesmuljci pristupačni i zanimljivi. Na sreću, takvih klinaca i klinki će uvijek biti sasvim dovoljno, tako da za Mašinko nema nikakvog straha, ne vidim što bi ih moglo spriječiti u daljnoj popularizaciji. Kad smo kod prepreka, ovaj put su to bili razni tehnički problemi zbog kojih je sve skupa bivalo isprekidano, ali ne do razine dovoljne da bi netko tko ovaj bend voli poslije pričao kako je bilo loše. Nismo se još ni propisno popišali, popili pivo i zapalili cigaretu u predvorju, a kad ono već počinju Brkovi. Prošle je godine kao treći bend na glavnom stejdžu rokalo Zabranjeno Pušenje, i u vrijeme njihova nastupa je već vladala ona naširoko poznata FER-ovska gužvetina koja čak i u blagim i miroljubivim dušama poput moje budi želju da dignem sve skupa u zrak napalmom. No, vidi čuda, ove godine nešto drugačija priča! Da, definitivno je - moglo se disati! Povremeno i hodati! Kad sam to osvijestio, bio sam jebeno presretan, budući da volim disati i hodati. Nego, Brčine. Pokazali su da mogu napuniti Dom Sportova tako da im vjerojatno nije naročito teško palo to što ovdje nije bilo prekrcano. Uostalom, nema toga što Shamsi teško pada, on se (barem na pozornici) davno izdigao iz razine običnog malog čovjeka kojeg more svakodnevne brige i postao ekscentrični manijak koji je popio svu pamet svijeta i uvjeren je da je kvalificiran i opunomoćen da sere pa apsolutno svemu ikad, uz neizbježni disclaimer kako ga na kraju dana ipak boli kurac. Imam naviku čestog pohađanja koncerata nekih domaćih izvođača, tako mi je i ovo bio sigurno dvoznamenkasti put da gledam te Brkove. I moram vam priznati da sam u nekoliko navrata bio pomislio kako je to to i da me ne zanimaju više. Međutim, ne pušta to tako lako, na svakom novom koncertu me iznova regrutiraju u vojsku odanih fanova. Jače je od mene, volio bih ih ne voljeti ali ne mogu. Jednostavno su prezabavni, prezanimljivi, preosebujni, predobri. Na ovom su gigu potpuno izdominirali, jedna od usviranijih i kvalitetnijih njihovih prezentacija. Tome je dobrim dijelom zaslužan i zamjenski gitarist Emir (Prasac ozlijeđen) koji u njihov zvuk donosi još više tehničke vještine i metal prizvuka. Prošarali su kroz sve albume i još jednom zorno pokazali da uopće nije bitno koju pjesmu sviraju i s kojeg je izdanja jer su njima sve stvari hitovi, od prve do zadnje. U da, i bilo je par novih. Dvije, ako se dobro sjećam. Čini mi se da se jedna zvala Ne pij ispred svojih vrata i bila je izvrsna. Toliko za ovu priliku, ali budite sigurni da neće dugo proći prije nego što opet budem pisao report s Brkova. Centralna točka programa na glavnom stejdžu bio je Edo Maajka. On i Frenki su stvorili najveću gužvu, ali i dalje to nije bilo toliko radikalno kao prošlih godina. Da Edu sretnete na ulici i pitate ga "Šta ima nova?", on bi vjerojatno odgovorio "A evo, ništa". I zaista, tako i jest. Dobre stare stvari na koje raja otkida jednako žestoko kao i uvijek i to je to. I dalje radi tu potpuno neshvatljivu stvar kad repa sve pjesme samo do prvog refrena i onda krene na sljedeću. Obožavam Edu Maajku ali zbilja ne znam odakle mu takva besmislena ideja, pobogu. Napisao sam to vjerojatno svaki put do sad kad sam s njega izvještavao, i unaprijed vas upozoravam da ću i svaki sljedeći, jer to je jednostavno neshvatljivo. Stavimo li to na stranu, atmosfera je bila više nego dobra, Edo i kolege u elementu i tu mi je već polako postajalo jasno da će ovo u mojim očima muzički gledano biti jedna od boljih brucošijada FER-a do sad sve skupa. Kakogod, svaka čast za Edu, ali njegov se nastup dobrim dijelom preklapao s onim zagrebačkog Šanka na malom stejdžu, a njihove svirke nisu nešto što čovjek želi propustiti. Nakon blago razočaravajućeg (prvog takvog njihovog na kojem sam ikad bio, a iskreno vjerujem i zadnjeg) giga u velikoj Tvornici zadnji put, sa zadovoljstvom vam odmah mogu reći da su Šankeri ovdje razvalili. Sami su odabrali svirati na mini pozornici i to se pokazalo punim pogotkom jer se stvorila ona prava prisna klupska atmosfera koja njihovoj glazbi najviše odgovara. Na ogromnom prostoru hola fakulteta bi se to jamačno "razvodnilo", ali ovdje... Ovdje mi je svaki rif njihove gitare (usuđujem se reći da njome barata najbolji instrumetalist u bendu) uzrokovao titraje i ubrzavanje pulsa za duplo, a na frontmenove urlike i režanja sam se nemalo puta naježio. U publici je vladalo iznimno zajedništvo, osobno sam cijelo vrijeme grlio nepoznate ljude i pjevao zajedno s njima. Predivno je bilo. Jedino je zvuk bio malo nerafiniran, ali to nije ništa neobično za jedan prostor koji nije koncertni. Set lista je bila taman toliko koncentrirana na novi album da možemo reći da nam niti u jednom trenutku nije bilo dosadno niti je zabilježeno i najmanje opadanje intenziteta. Visoko oktanski nastup od prve do zadnje sekunde. A naročito za vrijeme himni Zagreb grad, Grad je naš i Ljubav gradu (hmm, primjećujete li neke sličnosti?), te apsolutnog fanovskog favorita Crni oblak kojeg smo im i ovaj put pjevali dok smo ih neuspješno pokušavali prizvati na bis. Neka uđe u zapisnik da je mišljenje vašeg reportera da je taj Crni oblak ne samo najbolja njihova stvar nego i jedna od najboljih domaćih punk pjesama u ovom desetljeću. Eto, morao sam vam to reći. Na glavnom je stejdžu tada uslijedio ABOP. Kako nemam nikakve preferecije prema takvoj glazbi niti mislim da išta suvislo o njoj mogu reći, napisat ću samo da smo se neloše naplesali u iščekivanju posljednjeg izvođača. To je bila Kiša Metaka. Za razliku od prošle godine i Mortal Kombata s kojeg se većina ekipe pokupila, ovdje je splitske repere ostalo pogledati masu ljudi. Nije to neobično, njihova je popularnost u stalnom porastu, mislim da su trenutno već blizu statusa kakav uživa "očinski" im bend Dječaci. Unatoč umoru i omamljenosti, ili možda baš zbog toga, i na Kiši Metaka mi je bilo vrlo dobro. Pohvale toncu koji je uspio izvesti da ih se sve fino razumije, pa da (im) se možemo smijati. Štajaznam, njihove mi pjesme variraju od teškog preseravanja bez imalo šarma do urnebesnih šemica za anale domaćeg rapa, tako da kad sve sve to zbroji i oduzme, ispadne da mogu proći. I to ne samo kod mene, nego i kod većine prisutnih, sudeći po feedbacku. To je dobra stvar kod nastupanja u četiri ujutro, bar možeš biti siguran da te većina publike istinski želi vidjeti, budući da bi u suprotnom već bili na putu prema doma ili možda u suprotnom smjeru od doma ako su kojim slučajem zaspali u tramvaju koji je u međuvremenu došao do zadnje postaje i okrenuo se. Zato treba voziti bicikl, na njemu ne možeš zaspati. To jest, ajde, možeš, ali ne čvrsto. Ok, malo sam se pogubio. Imam vam za reći još da se nakon kraja Kiše nije pokupilo van nego se išlo baciti uho na Shaoinese na malom stejdžu. A kad tamo kaos, ludilo! Šajeta vidno oduševljen prijemom i brojnošću ne želi stići sa tejdža i ponavlja pjesme po par puta a pijani narod u pola pet ujutro skače, raduje se i pleše pogo kao da im je zadnje. O muzičkim sposobnostima članova benda i Šajinim pjevačkim se nema bogznašto za napisati, sve znate. No, to je u ovom slučaju potpuno nevažno, ljudi sviraju dobru staru pankčinu a on ima dobre tekstove i jeben je šoumen i to je vrlo zorno dokazao i ovaj put kada je priredio možda i najbolju zabavu cijele večeri. Na tom su malom stejdžu inače nastupili još Artan Lili, Muscle Tribe of Danger and Excellence, Vlasta Popić i Big Strip Gorila. Njihove sam nastupe uhvatio krajičkom oka pošto sam se većinom zadržavao kod glavnog stejdža a programi su se cijelo vrijeme preklapali. No, ne sumnjam da su i oni zadovoljili. To je naprosto bila takva večer, sve je bilo dobro. Zbog objektivnih okolnosti koje tamo vladaju ovo dobro ipak ne može biti "najbolje" ali i tako nam je najbolje kad nam je dobro, zar ne?

ujak stanley // 12/11/2015