Kum soula, funka, nezaustavljiva sex mašina... itd. došao je i pred zagrebačku publiku. Još je uvijek sve ono kako se prozvao u davnim šezdesetim, ali s vidljivim ovremešenim i onemoćalim karakteristikama. Da, James Brown je fakat bio "hardest working man in show bussines", ali već odavno ga obuzima umor. Imati 73 godine više nije kao imati 33 ili 43. Večeras je pred ugodno popunjenom dvoranom Dražen Petrović kralj soula i funka veliku većinu koncerta provodio uglavnom držeći se za mikrofon kao za poptoranj, dobar dio koncerta je prosjedio za klavijaturama, a tek povremeno je izveo poneki sitan geg kakvih je imao bezbroj u svojim najluđim godinama između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća na što je cijela dvorana gotovo urlala do besvijesti. Ipak, cijeli njegov koncert je veliki spektakl koji u gotovo svim svojim segmentima i dalje neodoljivo podsjeća na legendarnu snimku "Live At Appolo" iz daleke 1962. Nakon apsolutno dosadnih i nezanimljivih Songkillersa koji su u svojem vrlo kratkom nastupu na koncu sa Dinom Dvornik izveli "Zašto praviš slona od mene", uz podosta dugačku pauzu od gotovo pola sata na scenu izlazi prateći sastav James Browna od glave do pete obučen u crne elegantne frakove sa leptir mašnama i visokim pojasevima, te počinju sa dugačkim fanfarama. U sastavu imaju čak 4 gitare, 2 bas gitare, 2 saksofona, trubu i nevjerojatna 3 bubnjarska seta! Kroz uobičajene "trampa-ram-pa-pa" fanfare, mršavi tamnoputi gospodin u stilu najavljivača boksačkog meča gotovo desetak minuta najavljuje James Browna podižući publiku do ekstaze, nakon čega konačno izlazi taj čuveni starac koji se po izgledu još uvijek dobro drži. Vrlo elegantan u plavom svjetlucavom svilenkastom odijelu i neizostavnim "špićokima" s potpeticama, James Brown otpočinje svoj show svojim posljednjim hitom koji je, vjerovali ili ne, snimljen još 1985. godine. Naravno, "Living in America" je sve podigao na noge, a njegova ogromna prateća vokalna i plesna skupina od četiri rasne pjevačice, dvije mlade akrobatske plesačice i jedne prekrasne brinete solo vokalistice, te još jednog tamnoputog pjevača u refren "living in America" ubacuju "living in Croatia". Slijede "Made in funky" u kojoj nekadašnji kralj plesnih podija tek tu i tamo povlači mikrofon i pravi poneki okret, da bi sav scensko-plesni efekat umjesto njega izvodile neumorne plesačice koje su neprestano mijenjale grudnjake i opskurne krpice, te one prateće pjevačice koje su vrlo koketno izvodile ples šarajući sa raznoraznim veoma erotiziranim pokretima tijekom čitavog koncerta tek povremeno napuštajući pozornicu kako bi obnovile šminku i na trenutak predahnule. Naravno, James Brown kao bezrezervni gazda svojeg cjelokupnog sastava dozvoljava svojim glazbenicima povremene izlete u solo dionice, pa se tako smjenjuju slobodni izleti na gitarama i duhačkim instrumentima preko korištenja puno različitih sessiona punih bluesa, jazza, soula i naravno nezaobilaznog funka. Prilikom ovakvih dionica, sam kralj sjeda za klavijature i izvodi "Georgia" (Ray Charles), te održava emotivni dio koncerta sa vrlo laganim i slow-down naslovima, da bi tek na samom kraju koncerta izveo svoja dva najlegendarnija hita - "I feel good" i "Sex machine" u frenetičnoj izvedbi njegovog pratećeg sastava i plesačica čime je popunjen koncert sa gotovo punih dvadesetak minuta ludog, ali vrlo jednostavnog i konciznog minimalističkog ritma. Čitav koncert Brown je uglavnom proveo šetajući od glazbenika do glazbenika, lagano plešući zajedno sa pjevačicama tek s ponekim plesnijim korakom što mu se svakako ne može zamjeriti s obzirom na pozamašnu svotu prikupljenih godina. Sve skupa, bio je to veliki show koji je trajao dobrih sat i pol, no kako godine odmiču, vrlo je teško očekivati da će neka 'nova mladost' još moći održati ovog kralja na pozornicama dulje od 5-6, eventualno desetak godina.

horvi // 08/11/2006