Gang Of Four i Zagreb imaju nepoderive spone. Davne 1981. su u sklopu zagrebačkog Bijenala održali po mnogima jedan od najboljih koncerata na prostorima Jugoslavije, a po samom mišljenju benda, to im je tada bio apsolutno najveći i najznačajniji solistički nastup kao i činjenica da je tadašnji drugi album "Solid Gold" samo bolju tiražu od jugoslavenske imao u njihovoj domovini. To predanje se provlači sa svakom novom generacijom i kako vrijeme odmiče još uvijek njihova glazba ne pokazuje neke vidne znakove starosti ili zamora. Druga je pak stvar što su u međuvremenu pristigli mnogi agresivniji žanrovi, pa njihov post-punk nije mjerljiv s energijom mnogih 'core' izvođača. Oni koji su ušetali u Tvornicu oko 20h imali su prilike vidjeti otužnu sliku s pregrađenim Velikim pogonom i desetak posmatrača prve predgrupe, makedonskog trojca SIZ iz Kumanova koji su dali valjda sve od sebe da se predstave zagrebačkoj publici koje se do konca nastupa uspjelo skupiti jedva stotinjak. Trojac je otpočeo vrlo furiozno s trubačem, gitaristom i bubnjarem otprašivši dva melodična instrumentala, a potom bez trube koja je zamijenjena gitarom, elem bez basa, nafilali su solidnu i čvrstu svirku garažnog rocka s elementima funka, popa, punka, a bome i kraut/space-rocka kada su ušetali u gitarističke međuigre s različitim minimalističko-improvizacijskim duelima. S tekstovima na engleskom jeziku i odličnom komunikacijom na hrvatsko-srpskom s malobrojnim auditorijem pokazali su se kao nimalo bezazlen bend na koga valja računati nekom drugom prilikom u daleko manjem prostoru. Legendarni John Robb s ponovno okupljenim bendom THE MEMBRANES nisu mnogo marili za tu početnu slabu posjećenost saževši uglavnom repertoar povratničkog albuma "Dark Matter/ Dark Energy" s nekoliko starih aduta iz 80-ih dovitljivim i vrlo jednostavnim performansom s Robbovom bas gitarom u prvom planu koja je faktički 50% čitavog zvučnog sadržaja. Gitarist je tu, neću reći sporadičan premda ima značajnijih eksperimentalno-improvizacijskih/noise doprinosa (svirka bocom, palicom, slide efekti), dok je bubnjar ono što i treba biti - kronometar što održava tempove. Robb ih sve nadglasava svojim distorziranim basovima filajući i riffove i melodije, te održavajući cijeli šou na razini prvorazrednog scenskog punk spektakla jer jednostavno živi za pozornicu i tih 40-50 minuta na njoj. Nabildan, pun kondicije, a i zdravog humora, neprestano je izvodio komične gegove animirajući publiku svako malo dobacujući neke štoseve, između ostalog i to da je Manchester glavni grad Britanije ili pak, kad je rekao da se bubnjaru slobodno mogu uputiti pitanja u vezi svemira jer je znanstvenik, pa je na pitanje nekog iz publike 'kuda mrak odlazi prije izlaska sunca' odgovorio 'u vašu dušu'. Repertoarom nisu zaglibili u mračniji, atmosferičniji i drone/ambiental spektar povratničkog albuma držeći se samo energičnih pjesama među kojima su bile "The universe explodes into a billion photons of pure white light", "Do the supernova" te "Dark energy". Odlično i glasno, nema šta, a valjda im ovo i nije prvi i posljednji nastup u našim krajevima. A da su Gang Of Four danas to što jesu, tek samo legendarno ime s jedinim originalnim članom, gitaristom Andy Gillom mogli smo se uvjeriti prije godinu dana u ovom istom prostoru koji je bio daleko posjećeniji i to bez one pregrade. Ekipa oko njega je skoro dvaput mlađa, frontmen John Gaoler Sterry ma koliko god da vokalno uspije pokriti karizmatičnost bivšeg John Kinga, toliko je u scenskom pogledu dvaput-triput neuvjerljiviji jer jednostavno nije dio tog duha njegove pjesmarice kao što to nisu bili niti mnogi što su se smjenjivali za mikrofonima mnogih velikih bendova. Njemu je najkraće rečeno dosadno na pozornici kada nema vokalnu rolu. Malo sjedne, prošeta, cugne pivo iz flaše i odrađuje svoju epizodu, a to si King nikada nije dozvoljavao u svoj onoj divljini i neurotičnosti kada je sav u znoju znao padati i teturati od umora, te se ponovno dizati i paradirati u svakom trenutku. Jedini potpuni uron u senzibilitet pjesme Gaoler je upriličio u "To hell with poverty" pred samim koncem nastupa, a to svakako nije niti do koljena Kingovoj izvedbi i njegovom doprinosu kompletnoj scenskoj armaturi. Dakako, nije samo to jedna od vidljivih boljki, već i novi materijali posljednja dva studijska albuma "Content" i "What Happens Next?" kojima također manjka energije na račun artističkog koncepta, pa tako s njih izvode tek nekoliko pjesama "Where nightingale sings", "Isle of dogs" ili "Do as I say" da se komotno mogu nakon izvjesnog vremena i precrtati sa set-liste kao što je bio slučaj s onim nespretnim pop albumima "Song of the Free" i "Hard", a promašaja "Mall" se ionako nitko više niti ne sijeća kao i odličnog, nepravedno zapostavljenog "Shrinkwrapped" s kojeg sviraju samo "I parade myself" (pobogu, pa ima tamo stvarčina poput "Tattoo", "Something 99", "Better him that me", "Shrinkwrapped"). Sve štima tek kada se bend uvalja u repertoar "Entertainment!" kojeg bez problema mogu izvoditi kompletnog, te pjesama sa "Solid Gold" s kojeg redovito izvode samo 4 stvari - "Paralysed", "What we all want", "Why theory" i "He'd send in army" s obaveznim uništavanjem mikrovalke. To mi baš nije najbistrije zašto s tog albuma ne izvode još neke vrlo značajne pjesme ("Cheeseburger", "If I could keep it for myself", "Outside the train don't run on time", "The republic"), dok recimo "A hole in wallet" za njih više nema nikakvu bitnu simboliku; odavno su im novčanici u dobrom stanju... Elem, kad se izvodila "He'd send in army" Gaoler je prije vremena uništio palicu s kojom je razbijao mikrovalku, a kako se pjesma bez tog razbijanja ne može izvesti do kraja, jedan od roadija je nabrzaka skoknuo u backstage i donio mu prvo što je zgrabio - nekakvu metalnu ručku, hahaha... I ajde, de, nekako se pjesma uspjela privesti kraju. Gill nas je na samom uvodu počastio bacanjem gitare proizvodeći specifičan noise za uvodnik u "Anthrax", bio je vidljivo raspoložen i ozaren s ponekom čašicom vinčeka više koje je povremeno u intervalima potezao iz otmjene butelje s pojačala, te zasluženo pokupio čak 3 bisa jer je gazda i vođa benda, a naravno na tim bisevima su se izvodile pjesme s "Entertainment!" koje su manjkale u oficijelnom dijelu repertoara, no sveukupno gledajući (i s moje strane kao jednog od njihovih najvjernijih fanova), ovaj koncert nije imao niti polovičnu scensku snagu onog prošlogodišnjeg, a kamoli onog iz 2008. s Kingom za mikrofonom. No, s druge pak strane, oni kao bend i dalje zvuče opako, sirovo, uigrano, skoro bez greške, te k tome i još uvijek moderno spram mnogih new retro post-punk imena, a u tu vjerodostojnost može posvjedočiti dvostruki živi album "Live... In The Moment" koji je objavljen samo dan prije ovog koncerta za Metropolis Records.

horvi // 12/09/2016