home > mjuzik > Anti hero, EP

kontakt | search |

GANG OF FOUR: Anti hero, EP (Gill Music Ltd., 2020)

Premda je alfa i omega gotovo cjelokupnog post-punka, veliki britanski prvotimac žanra i ključna gitaristička ikona Andy Gill napustio ovaj svijet 1.II 2020., taman prije Covid-19, uspio je ostaviti tko zna koliko novih snimaka koji su ostali od posljednjeg albuma "Happy Now" iz 2019. s onom hipotezom da će možda zaživjeti kao zvanična izdanja. I makar tada, u proljeće 2019. nije niti slutio da će ga smrt strefiti samo godinu dana kasnije, a po kuloarima se pričalo da je ustvari pokupio Covid-19 na toj posljednjoj turneji po Dalekom istoku koncem iste godine jer je umro zbog respiratornih problema i da je rana žrtva pandemije. Čak je i The New York Times potvrdio tu činjenicu, a službeno je 14.V 2020. naglašeno da je mogući uzrok smrti upravo spomenuti virus jer je bio vrlo vitalan za svoje 64 godine (rođen je 1.I 1956. u Manchesteru) i nije imao većih zdravstvenih poteškoća.
[ Andy Gill, Gang of Four, 10.XI 2016., Tvornica Kulture, Zagreb ]

Andy Gill, Gang of Four, 10.XI 2016., Tvornica Kulture, Zagreb   © Horvi

Taj posljednji album "Happy Now" bio je solidan post-punk u pop dizajnu, čak je pokrenuo i vlastitu etiketu Gill Music, a kao legenda čitavog žanra koji je tijekom proteklih 40 godina pokazao neke od najhrabrijih sklonosti u glazbenoj industriji koketirajući i s avangardom, eksperimentima, te tradicionalnim gothic/ dark/ industrial/ electro/ noise/ dub/ disco/ indie-rock i inim stilovima, ovaj zvuk od svega 12 minuta u potpunosti dočarava finu mračnu lepršavost modernog post-punka kakvog je, prije svega Gill iskovao još u 80-im s tada ubjedljivo trendly new-romantics albumima "The Songs Of The Free" (1982) i "Hard" (1983), ali fleksibilno nadogradio sjajnim "Shrinkwrapped" (1995) što je imao zadatak pokazati i noise stranu gitarističkog baratanja, te je usput imao i nekih odličnih 'pop' kompozicija što nikad nisu zaživjele u mainstreamu, a trebale su. Kao veliki fan benda, Gillovog načina sviranja gitare i općenitog svjetonazora utkanog u sve pore što su jače od Joy Division, Bauhaus, The Pop Group, The Cure, Siouxsie and the Banshees, Echo and the Bunnymen, Public Image Ltd., Pere Ubu, U2, ranih Ultravox, Japan, pa i Talking Heads i The Smiths, u jedno vrijeme bili su odlični i The B-52's (album "Mesopotamia", 1982) i Mission Of Burma, i zagrebački La Fortunjeros ako ih se itko više sjeća, pa i Boa je na prvom albumu 1981. imala masu post-punk relacija, pa Idoli, Trobecove Krušne peći, Šarlo Akrobata... sve je to bio post-punk upravo izvučen iz obrazaca Gang Of Four koji je trebao doživjeti daleko više medijskog priznanja (i novaca) jer su praktički 1979-81 bili alternativni inteligentan punkerski odgovor na The Rolling Stones i onu čuvenu majicu Johhny Rottena 'I hate Pink Floyd' pozvavši ljude u disco na dance floor što niti jedan tadašnji punk bend nije htio. Razumije se, govorim o "Entertainment!", najvažnijem, debi albumu koji je promijenio svijet, a sad šta se dešava, nepravda je nepravda... Magazin The Rolling Stone ga je jedva jedvice ugurao na listu 500 najboljih albuma svih vremena, na bijednu poziciju 483., kao da je prethodnih 450 i kusur puno značajnijih 'remek-djela', al' šta ćeš, rock se tumači s njihove strane komercijalnim, a ne kreativnim učinkom.



I kako to biva nakon smrti, njihov friški singl "Forever starts now" je doživio ponajbolji feedback od svih dosadašnjih singlova, te uz to ima i najbrži BPM ritam. Pjesma je bila predviđena uvodnikom u novi album koji bi se, po običaju tematski bavio krucijalno važnim socijalnim i političkim diskurzima, dok je ostatak materijala zajedno s prvim EP-ijem objavljenim taman nakon Gillove smrti "This Heaven Gives Me Migraine" bio zamišljen od strane samog Gilla kako će neke starije i nedovoljno eksponirane pjesme zvučati u novim živim verzijama, pa se tako ovdje nalazi svježa varijanta distopijske "Change the locks" koja je na "Happy Now" albumu bila previše uronjena u pop i elektronski dekor, no ovdje je čvrsto ubrizgana u klasično prepoznatljiv 'povratnički' stil kakvim su napucani "Content" (2011) i "What Happens Next" (2015), elem zvuk koji se proteže još od "Shrinkwrapped". Također, ovdje je i stara "Glass" s čuvenog debija u još bržoj, a i kraćoj post-punkeračini od 2 minute i 14 sekundi (original je iznosio 2.32). Potpuno nova je laganija trip-hop "Days turns to night" koju je napisao frontmen John Sterry (službeno se potpisuje kao JJ Sterry), a ona baš u tančine dočarava one sentimentalnije pop trenutke koje stari fanovi benda i ne šmekaju osobito jer je riječ o pomalo nespretnom Sterryjevom individualnom epitafu taman nakon Gillove smrti: 'ne osjećam neku žalost, drago mi je što smo se upoznali, da li je prekasno da kažem hvala?'. Hm? Priznajem da se ne slažem s ovim stihovima posvećenim ovakvoj ogromnoj legendi i velikom inovatoru gitare, jednom od rijetkih nakon Hendrixa... Nekako se doima de je Sterry nabrzaka sklepao stihove samo da bi ostao dosljedno privržen, uvijek relativno hladnijem i zafrkantskijem opusu benda s kakvim su šarmirali čitavom karijerom baš u tekstualnom aspektu. A čini mi se da bi baš na ovome mogao izgraditi solo karijeru s vjerojatno sasvim drugačijim glazbenim stilom jer, ne treba zaboraviti, njegov i Jon Kingov vokali su praktički isti u svim frekvencijama i registrima, kao zaluđeni klinac 1980/81 sam se čudio zašto nitko ne spominje vokal u tom bendu koji je bio razarajuće uvjerljiviji i (auto)sugestivniji od Strummera, pa i samog Bowiea. Sve ovo pakirano je kao A strana 12'' vinila na čijoj drugoj strani se nalazi spomenuti "This Heaven Gives Me Migraine" na kome su poredane 3 starije pjesme: "The daying rays", ovaj puta bez Herberta Grönemeyera (s "What Happens Next"), sarkastična "Toreador" (s "Happy Now"), te očekivana "Natural's not in it" iz čijih stihova je upravo i izvađen naziv EP-ija, a na početku i na kraju sam Andy Gill se obraća s nekoliko ironičnih komentara zabilježenih prilikom posljednjih press-konferencija.
[  ]



Službeno je objavljeno da bend prestaje s radom, ali nikad ne reci nikad. Imali su oni nekoliko prestanaka, pa i komičnih odbrojavanja kad je Dave Allenu pukla žica na basu i nije mogao završiti koncert što je tadašnji prvi frontmen Jon King slikovito opisao 'we are Gang Of Three', bila je to i slika trećeg i svih ostalih albuma bez Allena, nepotrebni "Mall" (1991) stvarala su Gang Of Two, kao i odličan "Shrinkwrapped" i povratnički "Content" (dakako uz pomoć gostujućih glazbenika), dok je nakon definitivnog odlaska Jon Kinga 2012. u postavi ostao samo Gang Of One - Andy Gill. Ova dva EP-ija pakirana na jednom vinilu su omaž stvarnosti benda koji je generalno promijenio svijet 1978/79 nakon punka i odigrao jednu od najvažnijih rola u rock and roll povijesti koja današnjim klincima izgeda posve zbrkano. Sve je ovo jako emotivno urađeno s točnim ciljem da GangOf Four živi i dalje bez medijskih pomagača.

Naslovi: 1.Forever starts now, 2.Days turns to night, 3.Change the locks, 4.Glass

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/08/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Alphaville

IMPERIAL TRIUMPHANT: Alphaville (2020)

| 24/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*