home > mjuzik > Happy Now

kontakt | search |

GANG OF FOUR: Happy Now (PledgeMusic, 2019)

Najavni singl "Lucky" izazvao je poprilična zgražanja da Gang Of Four ponovno rade pop nakon onih metamorfoza iz 80-ih, albuma "Songs Of The Free" (1982) i uistinu očajnog "Hard" (1983). Dalo se to naslutiti kroz neke pjesme prethodnog albuma "What Happens Next" (2015) na kome je novi frontmen John 'Gaoler' Sterry ('Tamničar') pristojno, ali šminkerski preumiveno zamjenio Jon Kinga istovremeno otpočevši jednu sasvim drugačiju, mekaniju i bezbolniju vokalizaciju. Album je imao svojih izuzetnijih dosega što se tiče koncepta i političkog pamfleta jasno se usmjerivši na novi svjetski poredak koji ne daje mnogo optimizma za budućnost. Ali, izgleda da je tu i sve zaustavljeno, barem za sada što se tiče daljnje angažiranosti. Na izgled mladog hipstera, taman kakvog je Gill trebao nakon odlaska Jon Kinga.



Ovaj drugi album s Gaolerom je ono o čemu je Andy Gill (pravim imenom Andrew James Dalrymple Gill, rođen u Manchesteru) kroz frustrirajuće interviewe znao žučno komentirati tijekom faze 80-ih kad se s post-punka nenadano prebacio u pop, dance-rock i new-romantics: 'ponekad mi je žao što nismo bend tipa Imagination pa da nas se vrti na radiju i da ljudi plešu na naše pjesme po diskotekama'. Evo, obol ka čuvenoj prošlosti donekle je nadomješten prethodnim albumom koji svakako stoji taman na ljestvici ispod prva dva albuma, a po mom mišljenju i "Shrinkwrapped" (1995) i vrlo dobrog povratničkog "Content" (2011) koji je skroz krivo protumačen i doživljen. Jasno, govoreći u okvirima žanra, međutim, "Happy Now" je posezanje baš u tu Gillovu lamentaciju o komercijalnim atributima da su kao bend zaslužili daleko više medijske pažnje u dotičnim trenucima jer svakako jesu izgradili neprijeporno ultimativan stilski izraz odrazivši se u gomili istomišljenika koji su ih stubokom vjerno sljedili i iznjedrili tisuće i tisuće sukladnih ideološko-glazbenih parmetara uz stotine odličnih albuma vrijednih pamćenja, a ja bi ih mogao nabrojati barem dvijesto komada u šusu od Joy Division, Throbbing Gristle, The Pop Group, The Wire, The Fall, Simple Minds, Au Pairs, The Birthday Party, Public Image Ltd., Azre, Idola, gotovo cjelokupne ex-Yu new-wave/post-punk edicije, pa RHCP, Pixies, noise-rocka, ranih Soundgarden, Nirvane, RATM, sve do Bernays Propagande, Franz Ferdinanda, Interpol, Editors, čak do Depeche Mode i različitih pop i kojekakvih indie-rock frakcija.
[  ]

Ovdje je stvar takva da se njihov prepoznatljivi post-punk s mračnijim ugođajem pretvorio u pop obilato nakićen elektronikom, synthovima i sintetički dizajniranim udaraljkama što nikako nije loš potez, međutim, umjereni tempovi plesnih pjesama jedva jedvice u nategnutoj trećoj brzini naprosto kao da tapkaju na mjestu, štoviše, čak se čini da idu u rikverc koliko je to god moguće uz faktor da se nikoga ne ošteti. Odnosno, zvuk, stil, ali ne i sam lirski sadržaj su poniranje u bezbjednu sigurnost vlastite artifikacije slavnog i kultnog imena kome treba nove publike jer je stara već prorijeđena i ishlapjela, a kao bend i umjetnici ovakvog kova, imaju sva prava za promjenama priklonivši se liniji manjeg otpora što odmah u startu reducira onaj njihov stav kritički i konzekventno inteligentnih punkera o stvaranju savršenog društva putem čistih i jasnih energičnih pjesama s kojima su čak i britansko-američke političke vedete znali baciti na koljena da se zamisle. Danas je to sasvim moguće revalorizirati da su primjerice Margareth Tatcher, James Callaghan, Jimmy Carter, Ronald Reagan, George H.W.Bush, a jednom je i sam Tony Blair priznao kako su mu neke od pjesama Gang Of Four otvorile prave smjernice za 'ono nešto, pametno, socijalno i ljudski pošteno' jer je i sam prije bavljenja politikom bio rocker, taman u vrijeme kad su Gang Of Four bili u punoj mladalačkoj snazi (on je 1953., a Gill 1956. godište). Ali kako sad stvari stoje slušajući ovaj album, od političkog ili socijalnog nema baš mnogo, naizgled, međutim, uz vrlo sladunjavu muzičicu kao orijentiranom za hipstersku populaciju i izuzetno skulirani Gaolerov vokal naštiman u registru Dave Gahana, postavlja se pitanje čiste retorike politikanstva: da li su ljudi uopće zadovoljni s onime što su izabrali na posljednjim izborima?
[  ]

Gang Of Four ispituju javno mnjenje o trenutnoj situaciji u kojoj je jedinka nezadovoljna s ovom modernom konfuzijom baš upravo kroz pop-usklađene pjesme ulazeći u pripovjesti demona današnjice zlokobnim temama eksplodirajući tek tu i tamo povremeno ostavljajući slušatelja da ponaosob zaključi tko je zločinac, a tko heroj unatoč prividnoj slatkoći stihova da su komercijalno orijentirani. Nisu, samo ih treba dublje analizirati od uvodne "Toreador" koja govori o jedinki što se egocentrično smatra herojem, a ustvari samo služi za 'nabijanje rogova', pa ako u toj igri ne bude zbačena, onda se može reći da je imala sreće. "Alpha male" nastavlja raspravljati o sličnoj zabludi, a "One true friend" istražuje da li je taj netko 'nama povjerljiv' anđeo ili demon eksplodirajući u političku kritiku 'naših vođa' i njihovih pravih namjera kao zločinaca ili heroja. Zanimljivo nazvana "Ivanka - my name's on it" s letargičnijim dark Depeche Mode fragmentima preuzima teret dnevnih parola s medijske površine, a "Don't ask me" konkretan pogled na ljudsku neučinkovitost: 'neprestano dajem pogrešne odgovore, zato me ne pitaj' ukazujući na nemoć čovjeka da donese bilo kakve važne odluke kad su društveno-političke promjene u opciji.



Kroz ostatak materijala prikazuje se distopijski svijet prepun sumnja i malverzacija kada vođe ubacuju razdor među ljude ("Change the locks") ili neutemeljeno ishitrene predodžbe mentalnih patuljaka što misle da znaju sve o svačemu zahvaljujući sveopćoj informiranosti (pop-pogodak "Paper thin"). Elem, gotovo sve teme pogađaju aktualan društveni trenutak u kome je osnovna platforma usmjerena protiv istine pokazujući da Gang Of Four nimalo nisu izgubili taj retorički stav u svojim jedinstvenim uvjerenjima oko komentiranja frustracije sa stanjem na globalnoj svjetskoj razini. To što su otišli u mekaniji zvuk s umjerenim tempovima daje im oduška za zlokobnije i mračnije vibracije tromijeg funka, pa i duba, a djelomice i synthwavea, sasvim prihvatljivih u rasponu post-punka koji je daleko više umotan u pop dekor nego li rock, ali ništa ne smeta u generalnom dizajnu ostavivši i dalje moćan poetsko-kritički dojam raščlanjivanja vitalnih društvenih kontradiktornosti.

Naslovi: 1.Toreador, 2.Alpha male, 3.One true friend, 4.Ivanka - my name's on it, 5.Don't ask me, 6.Change the locks, 7.I'm a liar, 8.White lies, 9.Paper thin, 10.Lucky (bonus)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/04/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: The Radiant Dawn

OPERATORS: The Radiant Dawn (2019)

| 23/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Posljednji kardan hrvatskog podvozja

KVINTOLOGIJA MONTAŽE: Posljednji kardan hrvatskog podvozja (2019)

| 22/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Punir

FANGE: Punir (2019)

| 21/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dear Cavity

TRIBUTE TO DEAD GENTLEMAN: Dear Cavity (2019)

| 20/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Very Start

EMILIE ZOE: The Very Start (2019)

| 19/05/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*