Još jedno Torpediranje u Zagreb je ispalilo torpeda masivnog kalibra: parOi!dy bend Hard Skin iz Londona čiju sveukupnu fizičku težinu i šaljivdžijski stav nadmašuje samo himničnost i zaraznost njihove muzike. Ovo im je bio prvi nastup u Zagrebu, ali drugi u Hrvatskoj jer su prije četiri godine opterećivali binu na Monte Paradisu, gdje su opravdali sva očekivanja i počastili mnoge prisutne svojim cockney smislom za humor i dosjetkama na račun krastera. Ovog smo puta imali priliku provjeriti kako to funkcionira u manjem i intimnijem prostoru kao što je Attack.

Prva stvar koja upada u oči kada se pogleda line-up te večeri je naizgledna nespojivost hermetičnog i eluzivnog anarcho-d-beat/post-punka zadarskog Bosonogog Djetinjstva i namjerna priprostost i jednostavnost Hard Skina. Međutim, mišljenja sam da je tako neobičan izbor predgrupe za Hard Skin dosta dobar i, ako smijem tako reći, ekonomičan potez jer sa samo dva benda kao da pokriva cijeli mogući raspon u kojem se to nešto što zovemo punkom može kretati. Doduše, pedigre hardskinovaca više je vezan uz anarcho-punk scenu s kraja 80-ih i bendove kao što su Thatcher On Acid ili Wat Tyler, a njihov Oi! je samoparodijski i doveden do krajnjih granica na granici sprdnje, ali i kao takav je nekoliko nautičkih milja ispred velikog, prevelikog broja nemaštovitih i klišejima nakićenih samodeklariranih Oi! bendova koji sami sebe shvaćaju preozbiljno. Pa da vidimo kako je taj podsubkulturni socijalni polu-eksperiment i okršaj između bosonogih i cokula prošao i tko je kome stao na žulj.

Ironijom sudbine, pokazalo se na kraju da je Bosonogo Djetinjstvo toga dana sebe čak i manje ozbiljno shvaćalo jer je njihov nastup bio prilično kaotičan, ali ne u dobrom smislu. Nekoliko puta su se pogubili pa su išli krenuti ispočetka a cijelo vrijeme je u zraku bio dojam kao da sviraju pomalo preko kurca i bez neke naročite želje. Osim toga, pojedinci u publici, koji su očigledno došli samo zbog Engleza, svako malo su odlazili van što je publiku sve više i više prorjeđivalo. Istini za volju, njihov je zvuk inače osebujan i neuhvatljiv, ali te je večeri zvučalo kao da im je i samima cijeli koncept pobjegao kroz prozor zajedno sa obućom. Na početku to doduše nije tako izgledalo, ali cijeli je nastup bio ionako prekratak da bi opet stigli prevagnuti na dobro. A opet, da je nastup nekog "običnog" punk benda tako izgledao nitko ne bi ni riječ rekel, ali kad je riječ o, u nedostatku boljeg izraza, progresivnije usmjerenom bendu kao što je Djetinjstvo svaki zajeb nekako teži dvostruko.

Kad smo kod dvostruke težine, glavni pjevač Hard Skina, Fat Bob te je večeri bio u elementu. Makar su se naštimavali kao da su bečka filharmonija a ne trojica kvazi-kvartovskih karaktera s "2 chords 2 fingers" filozofijom, zajebantski nastrojeni Fat Bob i Johnny Takeaway odmah su počeli s prcanjem ljudi u publici, samih sebe, muzike koju sviraju, a moguće i drugih tema kojih se ne sjećam sve. Našlo se tu sprdancije na patriotizam, tzv. nogometnu naciju, vlastitu fizičku konstituciju i onu drugih prisutnih u publici kao i onu Luku Modrića, vegetarijance, cijenu londonskog piva, West Ham/Millwall odnose itd. Sve to debelo namočeno u dobronamjerni i zajebantski masni preljev s puno wankera, cuntova, oieva, arseova, pisseva i shiteova. Ne bi se reklo odmah, ali ipak se radi o koncertu a ne o stand-up nastupu, pa je red da se kaže i o muzici koju. Dakle, odmah u glavu - "this one is called Oi not jobs. It's about Oi. And about all you cunts not havin a job" Feštanje je započelo, piva se odmah počela polijevati na sve strane, glasnice pucati a ćelave i manje ćelave glave skakati. Zaredali se hit do hita - "A.C.A.C.", "Two Chords, Two Fingers", "Down The Pub", "Desperation Street", "Make My Tea", "We Are The Wankers", "Who's That Boy" i najhimničnije "Beer And Fags" i "Boys in Blue". Ustvari, cijeli je nastup bio jedan veliki vrhunac i oi!rgazam pa je teško izdvojiti najbolje momente. "Beer and Fags" je prvo izgledao da će zaključiti večer, a onda su se vratili na bis, nakon što je Johnny Takeaway vratio s pišanja navodno. Ne bi to bilo to bez možda najjače Oi stvari svih vremena "First Day Angry Song". A naravno da je pala i svevremenska himna "If The Kids Are United" prije koje su se isprdali i sa Sham 69 i sa svojim godinama. Koliko god da je njihov nastup trajao, činio se prekratak jer sve dobre stvari kratko traju. Valjda su ipak htjeli stići na Placebo kako rekoše.
Koliko god se sprdali sa svima i glumili da ih zaboli za sve, ovi veterani su nam podarili jednu večer obilato ispunjenu neprestanom dobrom zabavom, zajebancijom, singalonganjem i pogom, a torpedaši su još jednom pogodili u sridu, tj. u četvrtak, što nas dovodi do možda jedinog minusa na cijeloj večeri a to je izostanak pravog epskog after partya koji su inače obavezno popratno obilježje Torpedo gigova. A opet, da je gig pao u subotu nitko ne bi živ ostao.

joks // 12/11/2016