Subota popodne.. obaveze i kojekakve zavrzlame skoro su me sjebale da ne odem taj dan u Tvornicu. Tek kad sam popodne od Jure dobio podsjetnik na mail, skužio sam da sam izgubio pojam o vremenu i totalno zaboravio na večerašnji koncert. No zahvaljujući Juri, čekirali smo satnicu u kojoj je pisalo da King Ubu počinju u 21:30, Saučešče u 22:15, a OSA u 23h. Veoma tijesno za ostvariti, i vjerojatno će si dečki iz prva dva benda sad mislit koji sam kreten, no jebiga dečki. Uz dužno poštovanje prema Vama, i zbilja najbolju volju, nisam uspio doći na vrijeme da napišem nešto (ne)suvislo o vašim nastupima. Uzimam si to za minus koji ću se potruditi ispraviti na nekom od slijedećih koncerata.

Uglavnom stigli smo u Mali pogon tek pred kraj Saučešča koji su počeli prašili svoju zadnju stvar, te se nakon toga pozdravili s ekipom i napustili binu. Pa kad su se nakon kojih 15-tak minuta KC-VŽ dečki posložili, nastup je mogao krenuti. Iskreno sam se iznenadio kako je prostor bio tek na pola pun, a iz nekog razloga očekivao sam veću posjećenost. No tko zna razlog tome? Nadam se da se pankeri nisu uplašili zime i učmrljili doma. Ne znam dal je tu večer bilo još konkurentnih koncerata po gradu, no nije mi ovo prvi nastup OSA-e koji sam pohodio, tako da znam da stvar nije u njima, veće neke druge prirode. No ok..

Prije nego se dotaknem svirke, pojeo bi se od muke da ne spomenem dva tonca koji su na koncertu radili. A razlika je bila veoma čujna. Naime kad smo dolazili i poslušali tu zadnju pjesmu Saučešča, stajali smo lijevo od mix pulta i djevojka je taman spominjala kako sve te lampice fora izgledaju i smijali se tome što tonac stalno nešto prčka po potenciometrima i slajderima. No sve to se istinski čulo i na zvuku. Bend je počeo stvar, tonac je doštimao zvuk i gledajući ga što radi točno se moglo razaznati što je u kojem trenutku napravio, a bendu se čula svaka riječ, rif, snare.. sve. Znači kristalno čisto i fino. No onda su počeli OSA, tonac se promjenio i riječi su se tokom gotovo cijelog koncerta jedva mogle razaznati. Kako sam album prije promocije preslušao tek jedan-dva puta, nisam sve znao na pamet, no na koncertu nisam uspio razaznati puno toga, a nije da se nije moglo bolje. No da samo ne kenjam previše, bacam se i na svirku večeri.

Ako niste znali, One Step Away su prvi album izdali prije 11 godina, i makar su diskografski bili neaktivni više od desetljeća, krajem 2016-te izdali su drugi punokrvni melodični punk-rock album imena ''Ni grama srama''. Priča je klasična, no danas primjenjivija više nego ikad. Pljuvanje po sistemu i zatrovanim glavešinama. Vjerujem da većina ljudi koja je bila na koncertu te večeri nije još svjesna njihovih tekstova jer još nemaju ''odraslih'' briga koje muče nas preko 30-te, no ovakvi bendovi su i više nego poželjni jer će novostasalim klincima nadam se predstaviti neki malo drugačiji način razmišljanja, umjesto da postanu ovce i nastave sa stadom koje vode gotovo svi mediji koje danas vidiš ili čuješ. A opet s druge strane dečki u bendu su dovoljno pametni da kuže koliko su ovakve stvari potrebne mlađim generacijama i svaka im čast na tome, jer istini za volju, teško da će u kraijeri održati puno koncerata na kojima će većina publike biti preko 20 godina. Isto tako znam da je bend vjerojatno opstao tako dugo zbog gitarističke kemije koja postoji između Zokija (bas) i Bobe (gitara), no što se svirke tiče možda znate, a možda i ne, no kičmu rasturačine koju bend danas proizvodi zapravo čine ubojiti Zoki i Krt. Iako sam s nekadašnjim bubanjarem Bukijem s prvog albuma ''V Šumi Drijeva Falidu'' sjedio zajedno u klupi još u osnovnoj, moram reči da mi ova kombinacija jednostavno zvuči bolje.
Eksplozivnost koju nudi Marko na bubnjevima u kombinaciji sa Zokijevim basom i dvije gitare, ne zvuče trivijalno pankerski kako bi si neki dušebrižnik to možda mogao zamisliti. Ima tu ritmova i prelaza koje dobar dio srodnih domaćih bendova koja je danas aktivna vjerojatno ne bi mogli odsvirati ovako brzo a istovremeno glatko i ugodno. Praksom se postiže puno toga, no neke stvari jednostavno imaš, ili nemaš. Kako se radilo o promociji albuma ''Ni Grama Srama'', negdje usred svirke iz čoška stejđa izletio je dečko obučen samo u bokserice i noseći kecelju i punu tacnu rakijica počastio ekipu ispred bine koja se uspjela dočepati čašice, pa se tako zajednički nazdravilo novim pobjedama i nastavilo dalje. Komunikacija s publikom ostala je uglavnom samo na Zokiju koji je između svake pjesme ponešto izbaljezgao i zabavljao publiku, no ujedno bio i najenergičnija figura benda. Na kraju krajeva makar se klub nije napunio, a i tonac je mogao odraditi bolji posao, ovo je bila dobra predstava trenutnih mogućnosti benda a prikazali su to žestokom i kirurški preciznom svirkom, odsviravši gotovo kompletan opus.

mario m. // 24/01/2017

> vidi sve fotke // see all photos