Dok sam kontemplirao što napisati o koncertu ovog legendarnog izvođača, prvo što mi je palo na pamet jest da mi se dva nova albuma u zadnje vrijeme najviše vrte u playeru, "Prisoner" Ryana Adamsa i "Hey mr. Ferryman" Marka Eitzela. Valjda su to te godine života kad ti odgovara ova vrsta glazbe i ovaj pristup glazbi. Americana, nekako je ustaljeni naziv za glazbenu podvrstu kojoj pripadaju ova dva glazbenika. Ali ta je americana vrlo širok pojam, kad obuhvaća tako različite glazbenike kao što su Adams i Eitzel. Mark Eitzel ugradio je i više od jednog kamena u tu americanu, kako sa American Music Clubom još u osamdesetima, tako i u sad već dugoj solo karijeri. Bit ću iskren i priznati da sam Eitzela počeo intenzivnije slušati tek s njegovim prošlim albumom "Don't be a stranger", a značajan dojam ostavio je na mene i njegov nastup u Klovićevim dvorima u Zagrebu dok je Žednouhi Mate kratko stanovao tamo. Zato sam se posebno radovao ovom nastupu u gradiću smiješnog imena Dudelange, na samoj granici Luksemburga i Francuske. Možda mu ime zvuči smiješno, ali Dudelange ima ogromni kulturni centar imenom Opderschmelz u kojem se nalaze galerije, kino dvorana i koncertni prostor s čijim akustičnim kvalitetama se u Zagrebu može mjeriti samo Mala dvorana Lisinskog, ili nažalost zapušteni Teatar &td. U dugoj karijeri pohođenja koncerata ovo je bilo prvi puta da sam sjedio za velikim okruglim stolom i slušao nekog izvođača. U nekom drugom vremenu i prostoru bila bi to kabaretska ili atmosfera vodvilja. Nažalost, samo trideset ljudi na koncertu je pokazatelj da Mark Eitzel i ne uživa neki status pred luksemburškom publikom. Srećom, to ga uopće nije obeshrabrilo u odličnom nastupu.

Nažalost, propustili smo poslušati njegov support na ovoj turneji, stanovitog Ricarda Vicicontea, jer je trebalo pronači lokaciju koncerta, a navigacija nam u tome baš i nije pomogla. Eitzel je počeo tiho, s nekoliko laganih stvari, uključujući i "The Road" sa novog albuma. Nekako se tek na klasiku American Music Cluba "What holds the world together" skroz opustio pred dudelanškom publikom, i snagom svoga glasa potpuno ispunio ušminkanu koncertnu dvoranu kulturnog centra Opderschmelz (groznog li imena, zvuči kao neka hrana) skladbom o vjetru koji puše kroz kosu Gene Rowlands. U ležerno slow rock aranžmanu odsvirao je "Last ten years" s novoga albuma, a onda je nastupio nekako prelomni trenutak koncerta. Amerikanac Markovog svjetonazora i uvjerenja ne može ostati imun na današnja politička zbivanja u SAD-u. Mark je konstatirao da sa fašistima nema razgovora, jer oni jednostavno ne čuju, i odsvirao tešku i dramatičnu "Nothing and everything". Emocije su se smirile sa polaganom i akustičnom verzijom "I love you but you are dead". Jedan ne baš svima nužno simpatičan detalj bilo je stalno raštimavanje Eitzelove gitare, što akustične što električne, što je on popratio s komentarom kako je jako loš gitarist i da ga ne bi trebalo puštati blizu gitara. Sveisto, "In my role as a profesional singer and ham" zvučala je, iako raštimano, ipak gitaristički žestoko. "Mr Humphries" je najavio zatvaranje koncerta, uz duhovitu posvetu glavnom junaku pjesme. Kada je na kraju preostao samo encore, Mark je izašao sam i s raštimanom akustičnom gitarom odsvirao "Go where the love is". Sam kraj ovog vodviljskog nastupa pripao je pomalo usporenoj i akustičnoj verziji "The Answer", svojevrsnog hita s novog albuma.

Unatoč ozbiljnoj i pomalo komornoj atmosferi kulturnog centra u gradić smiješnog imena, Mark Eitzel odsvirao je snažan i topao koncert. Drago mi ga je vidjeti u punoj snazi, mnogo svježijeg od njegova nastupa u Klovićevim dvorima 2013., kad se oporavljao od infarkta. Zapravo, jedan prilično dobro raspoloženi Eitzel. Čak i ako je taj mr. Ferryman iz naslova njegova novog albuma zaista lađar koji plovi na drugu obalu rijeke Styx, ne čini se da mu ta činjenica kvari raspoloženje. Eitzela u ovako dobroj formi s odličnim novim albumom zaista ne treba propustiti, čak i kad nastupa u opskurnim mjestima kao što je Dudelange.

lovel // 04/03/2017