Tko bi rekao da će se u jedan utorak u zagrebačkom klubu Močvara povodom koncerta stoner/sludge grupe Bongzilla okupiti šarolika masa ljudi raznolika što godinama, što subkulturnom pripadnošću. Ovim je povodom veliki postotak okupljenih bila ekipa koju se inače najčešće može vidjeti na hc punk/crust svirkama u Mediki i/ili Klaonici. Bongzilla je očito zainteresirala zagrebačku publiku s obzirom da su na ovim prostorima bili prije čak 14 godina, a pretpostavljam da će slično biti i na drugim destinacijama njihove europske turneje, pošto kao bend nisu bili aktivni od 2009. do 2015. godine. Oko 22:30 začule su se prve vibracije ovog četverca iz američke savezne države Wisconsin. Iako je država geografskim položajem malo presjeverna za stoner rock (jer nam je svima prva geografska asocijacija na stoner muziku - pustinja/savana - zar ne?), žanru je doprinjela ovim svjetski poznatim bendom, kao i doomovcima Jex Thoth s čijeg sam koncerta izvijestila prije više od godine i pol dana. Da prijeđem na stvar - Bongzilla je sviračkim sposobnostima i muzičkom kvalitetom odlična četveročlana mašina te sam uvjerena kako su u okvirima žanra među top 10 napopularnijih i najomiljenijih imena u svijetu. Ritam sekcija benda odlično je usvirana te, zahvaljujući bubnjarovim vještinama, čak i onako spori, uspjevaju ustoniranu ekipu u publici natjerati na pokrete koji nisu samo lamatanje glavom i ramenima. Jedino nisam baš bila zadovoljna dugotrajnim i iritantnim vibracijama koje je proizvodio Fender Jazz bass spojen na Orangeov dupli box u kombinaciji s dvjema gitarama. Nije baš najugodniji osjećaj ali nakon minutu - dvije ti već prestane smetati pa zaključiš kako je ionako bolje da se između pjesama čuje što manje tišine. Frontmen, odnosno vokal ima taj neki specifični sludgerski način pjevanja što ih vjerojatno i svrstava u taj stonerski podžanr. Prvo što mi je palo na pamet je to da je mu vokal zvuči poput zasebnog instrumenta čiji zvuk dolazi s nekog efekt boarda. Riječi njihovih pjesama uživo se uopće ne razaznaju pa ćete, ukoliko ih ne potražite na internetu ili na inlayu neke od njihovih ploča/cd-a (koje ovom prilikom nisu imali u merch ponudi - kako i bi kad im je posljednji album izašao 2005.) zasigurno misliti kako ovaj Mike Makela poznat i kao Muleboy zapravo cijelo vrijeme samo bezveze vrišti i pritom ništa ne kaže. Ali kaže! Većinom je to tematika o sakralnosti omiljene zelene biljke, podvrstama i nazivima njezinih cvjetova, legalizaciji na globalnoj razini, konzumaciji iste - rekla bih da je to stonerski aktivizam. Negdje na trećoj četvrtini koncerta momci su otišli u bekstejdž na pušpauzu te nakon tog odsvirali još 3 pjesme i otišli se naspavati jer im europska turneja traje skoro do samog kraja 5. mjeseca. Želim im da ih ne pregledavaju previše na euro-balkanskim granicama!
Punite bongove a ne ganove!

lejapeja // 11/05/2017