Večer nije počela naročito obećavajuće. Kiša koja je lila gradom pola dana nije prestajala, pa sam bio prisiljen do Vintagea ići tramvajem. Kao osoba koja zazire od ZET-a više nego zet od punice, u 17-ici sam se cijelo vrijeme borio s nelagodom oko mogućeg dolaska kontrole. Tek sam par dana poslije saznao da je po novome prva vožnja bez karte oprostiva ako se na to pozoveš. Ali neznajući to, ježio bih se svaki put kada kada bi "automatska sekretarica" ponovila: "vožnja bez karte ili s neponištenom kartom smatra se prekršajem" ili tako nešto. Nisam nikada čuo repliku do kraja, jer bih već na riječ "bez karte" pokrio uši. Počeo sam smišljati scenarije kako da izbjegnem konduktera ako se pojavi. Najbizarnija ideja koja mi je pala na pamet je sljedeća: prije sudbonosnog "karte na pregled!" simulirati ozbiljan poslovni razgovor preko mobitela i istovremeno jednom rukom odugovlačiti s traženjem nepostojeće karte po ruksaku pred vratima sve dok se ne otvore, nakon čega bi šmugnuo van. Sigurno se pitate kako sam kao die hard biciklist pokleknuo pred trivijalnom preprekom kao što je kišica, ali imam savršen alibi. Naime, matični bicikl kojega kiši izlažem pod normalno mi je trenutno na servisu, a zamjenski moram vratiti za par dana, pa sam zaključio kako ne bi bilo zgodno da ga vlasniku predam našminkanog hrđom. A pred Vintageom nema baš nekih streha pod koje bih isti mogao zavezati da ostane suh. Još ih je manje bilo slobodnih radi činjenice da se pod svaki raspoloživi pedalj krovića natiskao narod koji je uoči koncerta sastančio pred dvoranom.

Druga stvar koja me morila je bila mogućnost da pretres ruksaka na upadu potraje dok sve ne povadim. Naime, prije koncerta sam nazočio Ferragosto pressici u Kavezu nakon koje mi je ranac bio nakrcan darovima sponzora: bočica za bicikl, Ferragosto lončić, rokovnik, usb stick, fidget spinner, kemijska olovka, zvonce za bicikl, dvije majice te Ferragosto ljuti umak. A još sam od doma imao i posudu s hranom iz menze. Nasreću, pošto sam akreditiran puštilo me unutra bez pretrage torbe, a koncert američke hardcore punk rock grupe Zeke već se grijao na punoj radnoj temperaturi, iako nije prošlo ni 10min od početka. Ali punk rock muzički u njihovom slučaju nema veze s Fat Wreck Chords surf/skate sentimentom, niti s navijačko-himničnom oi! tradicijom, već se naslanja na zvuk staroškolskih velikana ala Black Flag. Kombinacija furioznog tempa i nagrooveanih mid tempo dijelova s dodacima odriješitih rock solaža i agresivno-polumelodičnog vokalnog delivery-ja čini Zeke i više nego prijemčivim za lokalne miljenike panka. Zanimljivo je da je pogo na ovom koncertu slabio čim je setlista odmicala prema kraju što je, naravno, suprotno od obrnuto očekivanog efekta. Svašta se bizarnog desi kada je dan takav da fanatični biciklist ide van bez svojeg ne samo omiljenog, nego i krajnje nužnog prijevoznog sredstva. Ali vidjet ćete iz završnice teksta da neobičnostima u ovoj priči nije kraj. Bend je odlučio nastupiti u kombinaciji hit&run i killing spree manire. Dakle, ispalili bi kao iz topa po nekoliko stvari bez pauze i priče, nakratko naspustili stage simulirajući kraj koncerta, te se opet vraćali na binu da bi to isto uradili ponovo. Taj koncept nikako ne možemo proglasiti lošim, pogotovo kada se radi o bendu čija minutaža po pjesmi rijetko prelazi 01:30min. Ipak, u cijelu se tu i više nego dobro započetu priču "potkrao" krucijani problem: sve skupa je trajalo bijednih 45min! To je podosta razočaravajuće i sramotno za headlinere s devet albuma iza sebe. Koliko god bend zvučao usvirano, uštimano, moćno i uvjerljivo, tako mala minutaža nije vrijedna 55/70kn koliko je dvjestotinjak prisutnih uzvanika bilo spremno izdvojiti. Dodatno ulje na vatru je dolila i nesreća da predgrupe nije bilo. Naime, Eke Bubi nije dopušteno svirati, jer su prekršili nepisano (?) pravilo klupskog ekskluziviteta u nesviranju Zagrebom mjesec dana prije koncerta. Razumio bih takav potez da se radi o nekom prominentnom scenskom imenu sa širokom i stabilnom bazom fanova, ali diskutabilno je koliko to ima smisla u slučaju Eke Bube, jer to nije bend oko kojeg se vrti neka pozavidna lova, ako se ikakva uopće i vrti. Sumnjam da bi saldo koncerta pretrpio više od simbolične financijske štete zbog eventualnog gubitka 10-ak ljudi kojima je u koncert u Močvari 25.06. predstavljao dovoljnu dozu Eke Bube za mjesec lipanj. Ipak, povlačim sve ako je bendu pravilo bilo jasno obznanjeno prije nego što su prihvatili Vintagevu koncertnu ponudu. U tom slučaju su mogli Močvaru odraditi kao gosti iznenađenja ili ostaviti nastup za jesensku sezonu. Također je nejasno zašto organizator nije ni na koji način posebno obavijestio narod o otkazivanju prvog benda (samo je maknuo dio o njima na FB-eventu), niti je pronašao zamjensku predgrupu, niti spustio cijenu karte. Međutim, sve bi im to bilo oprošteno, a večer spašena da je Zeke odvalio setlistu od sat i pol. Navodno ni inače nemaju običaj svirati dulje od 45min što bi svakako značilo da su im predgrupe nužne kako bi koncert opravdao onu staru "kol'ko para, tol'ko muzike". Postkoncertno druženje je trajalo ispred kluba gdje su najuporniji po laganoj kišici hengali do dugo u noć čime je provod u cijelosti barem dobio dostojan neslužbeni after. Nadajmo se da će se idući put u ovakvim slučajevima povesti više računa o predgrupama. Ili pak one o samoj sebi.

ognjen bašić // 03/07/2017