Vjerujem u tezu da je od svih glazbenih pravaca najteže stvarati dobru pop glazbu. Opasnost od zapadanja u trivijalnost veća je nego kod drugih glazbenih pravaca. Znaju to dobro Neil Tennant i Chris Lowe i već preko trideset godina vješto izbjegavaju zapadanje u trivijalnost, i uspješno stvaraju stvarno dobar pop. Čim sam saznao da će na vrhuncu ljetne sezone nastupiti u Zadru, znao sam da taj događaj ne smijem propustiti. I nakon skoro osam godina, još sam pod dojmom njihovog koncerta u Ciboni, kojeg i dan danas mogu opisati samo jednom riječju- doživljaj.
Dok je njihov koncert iz 2009. bio presjek karijere na kojem smo čuli nisku njihovih klasika, glasove ljudi kojih više nema (Dusty Springfield), pa čak i obradu Coldplaya, u ugodnoj zadarskoj noći na vrhuncu kolovoza očekivao nas je sasvim drugačiji doživljaj. Nisam previše pratio njihovu recentnu karijeru, ali su mi upućeni rekli da se vraćaju žešćem i više elektronskom zvuku. I uistinu, koncert je otvorila "Inner Sanctum" s njihovog prošlogodišnjeg albuma "Super", ali je već nakon nje uslijedio klasik "Opportunities", i još jedna novija stvar, The pop heads (što sam ja pogrešno čuo kao "the potheads"?). Inače, organizacija je bila poprilično čudna i sam prostor je bio nekako čudno ispunjen, dok je gomila ljudi bila izvan koncertnog prostora i gledala nastup sa zidina. Ne bi se baš moglo reći da je parkiralište Jazina bilo idealno mjesto za održavanje ovakvih koncerata, ali Pet Shop Boysima to očito nije smetalo. Zvuk je nakon nekoliko stvari sjeo na mjesto, dok su se svjetlosni efekti sjajno uklopili u povijesno okruženje zadarskih zidina. Nakon prvih nekoliko stvari bilo je jasno da će ovaj koncert biti sasvim različit od onoga iz 2009. Osim žestokih i pomalo turobnih stvari sa albuma "Super" i aranžmani starih i poznatih pjesama bili su sasvim drugačiji i začinjeni sa puno elektronike, kao da su u zadnje vrijeme odustali od svojih glazbenih koncepata sa albuma "Disco" i počeli više slušati Underworld. U svakom slučaju, imao sam dojam da je publika malo zatečena time. Tako je, recimo, "Love comes quickly" bila relativno neprepoznatljiva, dok je na "Home and dry" izostavljena ritam dionica (na određeni način ritam su davali vokali), pa je zvučala poput neke elektroničke balade. Sam Neil Tennant napomenuo je da će odsvirati ponešto starih stvari, ali u novim inačicama. Inače, Neilu su već gotovo šezdeset i tri godine, dob u kojoj se većina njegovih vršnjaka već priprema za mirovinu, ali na njemu se to nimalo ne primjećuje. Dobro raspoložen odlično je komunicirao sa publikom, i sada je bolji performer i više cool nego kao pomalo rezervirani i statični Englez iz druge polovine osamdesetih. Istina je da je zadarska publika ostala malo hladna na svu tu hrpu elektroničarskih eksperimenata, ali su ih razgalili klasici kao "It's a sin" (u vrlo žestokoj elektroničkoj inačici) i pjevna "Go west". Na encoreu su odsvirali "Domino dancing" i za kraj plesnu i raspoloženu "Always on my mind" te su uz segment iz "The pop heads" pozdravili zadarsku publiku. Na kraju može se s pravom reći da je i ovaj koncert bio doživljaj, drugačiji od onoga iz 2009., ali i dalje doživljaj. Pet Shop Boys pokazali su da nisu bend koji živi na staroj slavi, koliko god značajna ona bila, i da su i dalje spremni eksperimentirati sa drugačijim zvukom, vraćajući se izvornoj elektronici koja im je bila svojstvena na samom početku karijere. Nisu upali u zamku podilaženja publici, ali ju nisu ni ostavili nezadovoljnom, a to je obilježje najvećih izvođača. Odličan koncert koji je obilježio vrhunac ljetne sezone u Zadru.

lovel // 14/08/2017